Sapun kroz vekove

Papirus Ebers, na kome su zabeležena iskustva tadašnje „herbateke" (Egipat, 1550. g. p. n. e.), otkriva da su drevni Egipćani mešali životinjska i biljna ulja sa alkalnim solima kako bi proizveli supstancu sličnu sapunu.

Prema Pliniju Starijem, Feničani su koristili kozji loj i pepeo kako bi pravili sapun 600. godine pre nove ere. Rimljani su pravili sapune počev od prvog veka.

Kelti su imali recept na bazi životinjske masti i biljnog pepela i taj proizvod su nazvali „saipo" ‒ odakle je i nastao izraz sapun.

Danas se sapun proizvodi od masti i alkalija. Najpopularniji je hladan proces pravljenja sapuna, dok neki proizvođači koriste istorijski vrući proces.

U početku je pravljenje sapuna važilo za ekskluzivnu tehniku koju su koristile male grupe proizvođača. Potražnja je bila velika i u mnogim područjima je postojao monopol na proizvodnju sapuna. Tokom vremena, recepti za proizvodnju su postali šire poznati, ali sapun je i dalje bio skup. Od tada su biljni nusprodukti i životinjsko i biljno ulje glavni sastojci sapuna. Godine 1791, Francuz Le Blank je otkrio hemijski proces‚ zahvaljujući kome je značajno smanjena cena sapuna.

Više od dvadeset godina kasnije usavršen je odnos između glicerina, masti i kiseline, što je označilo početak modernog procesa proizvodnje. Sa otkrićem još jedne metode (1800. godine), sapun je postao još jeftiniji. Od tog vremena nije bilo velikih otkrića, a isti procesi se koriste i danas.

Napredak je došao sa razvojem hemije. Sredinom devetnaestog veka sapun za kupanje postao je odvojena roba od sapuna za pranje veša. Tečni sapun za ruke počeo je da se koristi 70-ih godina prošlog veka.

Danas postoji mnogo različitih sapuna napravljenih za široki spektar namena. Sapun je dostupan za ličnu, komercijalnu i industrijsku upotrebu. Postoji ručno izrađen, domaći, i komercijalno proizveden sapun, tu je sapun za pranje odeće, posuđa i automobila, sapun za kućne ljubimce, sapun za tepihe, ali i za mnoge druge namene.

Priredio: Branislav Jarić