Dogovor Del Ponteove i Đinđića o izručenju Miloševića

Dve decenije posle izručenja bivšeg predsednika Srbije i SR Jugoslavije Haškom tribunalu i jednako toliko dugih i neproduktivnih polemika "da li je tako moralo biti", i dalje je jednako intrigantna priča koju sam, kao izveštač iz Haga, objavio u kragujevačkoj Svetlosti i NIN-u krajem decembra 2003. godine.

Taj "detalj" verovatno može delimično pomoći i razumevanju kako je trasirana maršruta od heliodroma na Banjici preko američke baze "Orao" kod Tuzle i holandskog vojnog aerodorma u Ajndhovenu do noćnog sletanja helikoptera u krug zatvora u Sheveningenu (Miloševiću se zvanično kao datum dolaska u Hag vodi 29, a ne 28. jun, kako se obično misli).

U jednoj od pauza suđenja, kada se "ne događa ništa", u Pres-centru Tribunala razgovarao sam sa kolegama iz agencije Sensa o načinu rada MKSJ i u jednom trenutku oni su mi rekli da je Miloševićeva predaja dogovorena sa DOS-om još pre njegovog pada. Na moje skeptično: ma hajde, usledio je efikasan odgovor – dobio sam na ruke, mesec dana star, transkrip izjave Karle del Ponte za TV produkciju agencije Sensa.

Glavna tužiteljka MKSJ obelodanila je prvi put detalje dogovora o izručenju Slobodana Miloševića, do tada potpuno nepoznate javnosti.

Karla del Ponte je, najpre, ispričala kako je uoči septembarskih izbora 2000. uspostavila kontakt sa tadašnjim opozicionim liderom Zoranom Đinđićem.

"Treba da kažem da sam lične kontakte sa Đinđićem morala da držim u potpunoj tajnosti, tako da za njih nisu znali ni ovde u kancelariji Tužilaštva. Jednog vikenda otputovala sam u Lugano da bih se s njim sastala. Sećam se da je došao sa suprugom, za njega je to očigledno bila prilika da se malo odmori, u Švajcarskoj", rekla je nekadašnja glavna tužiteljka Haškog tribunala.

Te subote smo se sastali u policijskoj stanici u Luganu. Naravno, njega tamo niko nije poznavao tako da smo mogli mirno da razgovaramo tri-četiri sata. Dakle, razgovarali smo tamo u kancelariji šefa policije, i moram odmah priznati da sam odmah imala vrlo dobar utisak o ličnosti gospodina Đinđića. Sećam se da mi je na kraju tog sastanka obećao da će Milošević biti izručen Hagu", rekla je Del Ponteova.

Glavna tužiteljka potom objašnjava da je, nakon što je DOS preuzeo vlast u Srbiji, nastavila da održava, pored zvaničnih, i tajne kontakte sa Đinđićem, bilo lično bilo preko emisara.

"Dan uoči Miloševićevog hapšenja u Beogradu, bila sam u Skoplju, u Makedoniji. On me je pozvao i rekao da šalje jednog svog pomoćnika da mi prenese novosti. Došao je iste večeri i rekao mi: Sutra ćemo uhapsiti Miloševića. Sećam se da mi je rekao da za to zna samo troje ili četvoro ljudi, ali da će stvar biti obavljena", kazala je tužiteljka MKSJ.

Na kraju TV intervjua Del Ponteova objašnjava i kako je tekla operacija prebacivanja Miloševića u Hag 28, i 29, juna 2001. godine.

"Bilo je važno da (srpske vlasti – prim. ur.) uspostave kontakte s nama, kako bismo mogli da stupimo u vezu sa NATO-om i vidimo kako će se to obaviti. Naravno, sve vreme operacija je čuvana u potpunoj tajnosti. Ali bili su to vrlo napeti trenuci jer se do poslednjeg časa, dok on stvarno nije bio u helikopteru, nije znalo da će operacija uspeti. Moglo se, na primer, dogoditi da odbije da uđe u helikopter. Bilo smo, dakle, u telefonskom kontaktu sa Beogradom, a tamo su bili i naši ljudi koje smo poslali da prate šta se događa. I sve je dobro prošlo. (...)

Sećam se da smo bili ovde (u Tribunalu), slavili smo, otvorili smo bocu crnog vina, koje čak nije bilo ni dobro, moram priznati, i pili smo iz papirnih čaša. Bio je to, na izvestan način, trenutak olakšanja nakon velikog posla koji smo obavili", ispričala je Del Ponteova.

Kompletan intervju i transkript se mogu pogledati na adresi: https://ictyoralhistory.sensecentar.org/carla-del-ponte-interview 

Dopuna teksta (02. 12. 2004)

Serija „Sablja“ podstakla me je da ponovo pregledam dokumenta i literaturu o susretima tužiteljke Karle Del Ponte i Zorana Đinđića.

Utvrdio sam da je Delponeova u knjizi „Gospođa tužiteljka“, koja je kod nas, u izdanju „Profil knjige“, objavljena šest godina posle intervju iz 2003. , odnosno pet godina u Italiji (La caccia: Io e i criminali di guerra - Lov: Ja i ratni zločinci), susret o kome je reč u ovom članku drukčije opisan. Najviše kada je o datumu reč!

Ali evo, najpre, kako je to izgledalo u transkriptu pod naslovom „ICTY Oral History - Documented by SENSE, An Interview with, Carla Del Ponte. (Za Karlu je korišćena skraćenica CDP, a za intervjuera Mirka Klarina – MK)

CDP: I have to say that the personal contact I had with Đinđić had to be kept completely secret, nobody was to know about it, even here in the office nobody knew about it. So, it was in fact during a weekend that I stayed in Tessin, in Lugano, that we met one Saturday morning in Lugano.

I remember very well that he was accompanied by his wife, so for him it was also a relaxing weekend somewhere in Switzerland. On Saturday we met at the Lugano police station. Naturally, nobody knew him and so we were able to speak without disturbance in the office of the chief of police. For about three or four hours we were there and we talked.

And I must say that I immediately had a very positive impression of the personality of Mr Đinđić. I also remember that already at the end of this four-hour meeting Mr Đinđić told me, he promised to me that Milošević would be transferred to The Hague.

MK: Was it before October 5, 2000, or after?

CDP: As far as I remember it was before, but shortly before, Milošević's fall. I remember that it wasn't cold in Lugano, I have to check my notes to find out the exact date, but I think it could have been September.

Pet godina docnije u pomenutoj knjizi Delponteova taj susret ovako opisuje:

„Premijer Đinđić me je pozvao nekoliko dana kasnije tražeći tajni sastanak. Predložila sam da se vidimo 3. marta 2001. godinr u Luganu, gde ću provesti dve nedelje. Sredinom popodneva Đinđić i njegova supruga, Ružica, sleteli su u Lugano. Susreli smo se na gradskom aerodromu i predlažem Ružici da pođe u kupovinu jer su velika sniženja. Kada je ona otišla, Đinđić i ja smo otišli u kancelariju šefa kantonalne policije. Đinđić, energičan i entuzijasta, nije došao u Lugano da me zamajava. Razgovarali smo dva i po sata na nemačkom, o Srbiji i njenim problemima...“

Dakle sa distancom od pet godina, i uz pomoć koautora američkog novinara Čaka Sudetića, Delponteova je osvežila pamćenje i taj susrtet datirala pola godina kasnije u sasvim druge i istorijske i političke okolnosti u Srbiji – jer teškoje verovati da je reč o dva susreta.

Ali nije to bila jedina omaška ili „omaška“ koja je gospođa tužiteljka napravila na štetu Zorana Đinđića. O tome nekom drugom prilikom.
Lj. O.