Rodoslavci: Izgubljena mladost
Rođeni 1897, 1898, 1899. godine… Koliko ih je tačno bilo, ne zna se, ali se zna da je onih koji su 1915. povedeni na dugačak marš preko Srbije, Makedonije i Albanije do ostrva Krf, bilo više od trideset hiljada. Sa njima su krenuli i oni mlađi, jer je, po svedočenjima, bilo i dečaka od 13, 14 i 15 godina.
Neko je odlučio da će ih tako sačuvati od odmazde, ili možda, prisilne austrougarske mobilizacije, pa su golobradi mladići, bez ikakve opreme, vojnog znanja i veština, krenuli, pokazaće se, na put smrti. Verovatno da nema sela u Srbiji, koje tako nije izgubilo deo mladosti i svoje budućnosti.
Koliko ih je tačno nestalo, poginulo, umrlo tokom tih stotinu dana i noći marša, za koji nisu bili spremni, nikada nije utvrđeno. Izvesno je da su izgubljene čitave generacije, a još tokom rata je trajala jalova rasprava o njihovoj sudbini – ko je za njih nadležan – civilne vlasti ili vojska.
Posle Velikog rata, formirano je i nekoliko komisija, kako bi se utvrdila odgovornost za ovoliku propast i ovakvu tragediju tih dečaka i mladića, ali je sve obustavljeno u aprilu 1920. godine - ukazom, u kome je, između ostalog stajalo, da su te žrtve bile neminovne.
Ostale su samo humke i onih iz prvih i peslednjih redova… A, preživeli sa porodicama i prijateljima gotovo godišnje dolaze da odaju počast stardalima. Označena su mnogobrojna važna mesta koja svedoče o boravku srpske vojske na Krfu od 1916. godine. O njima brigu vodi država, i gotovo svakodnevno, Društvo grčko-srpskog prijateljstva i Udruženje Sveti Srb i ja. Uređuju se memorijali, priprema prostor za podizanje dečjeg edukativnog kampa, organizuju Dani grčko-srpskog prijateljstva i slavi vera da smo jedni bez drugih ništavni, da smo ljudi u meri u kojoj smo sposobni da pružimo ruku pomoći i pamtimo žrtvu, herojska dela i plemenitost.
Čekaju i seni regruta svoj red. Najmlađi su, pa imaju strpljenja. Da se i njihova neizmerna patnja negde obeleži, da se detinjstvo i mladost prekinuti na najstrašniji način označe, ne samo da bi smo ih pamtili kao tragediju, već i da bismo naučili da neke boli seku dublje od kuršuma i noža.
To je zaborav. Ubojitiji i strašniji od svega. Pa, ako smo junački preživeli, onda postojano pamtimo, kako bismo bili mudriji i dostojni svojih predaka.
Autor i urednik: Jelena Božović
Snimatelj: Duško Perić
Montaža: Goran Damnjanović
Коментари