понедељак, 12. дец 2016, 22:15
Portreti: Mića Popović
Akademik Miodrag Mića Popović (1923-1996) na razmeđi slike i reči, na žeravici izbora medijuma kojim će preneti svoju umetnost za koju ne smatra ni da je u korenu slika ni da je reč, pa čak ni ideja.
U gimnazijskim danima prekraćenih lutanja ka sebi, kao da neka promisao dovodi Miću Popovića Risti Stijoviću, kod koga uči crtanje. Nakon Drugog svetskog rata, koji zamalo da je fatalno uticao na nežnu mladicu kasnije razbutane krošnje jednog umetnika, ista promisao nastanjuje Popovića u ambijent zdrave pedagogije i otvorenog prostora ka događaju umetnosti, sada kraj profesora Ivana Tabakovića. Tokom pariskih i njujorških dana velikog srpskog slikara sustićiće više nikad utoljena žeđ ka razgranatim putevima ka slikarstvu, koje će u Istorijama umetnosti biti tumačeno kao raznolikost žanrova.
U današnjem Portretu, Mića Popović neće govoriti samo o tome: njegov fokus, vanvremenski, gotovo i sa sklonošću ka ukidanju i prostora, poteraće Popovića ka teoriji slikarstva, koje će mu opet nekako biti tesno zato što suština nanovo mora da se preoblikuje u medijum reči, crte ili boje. Zato, pita se Mića Popović: „Kako uzbuđenje da naslikam? A tek očekivanje!?", nastavljajući: „Odrekao sam se poslednjih godina i boje."
Portret u crno-belom izdanju iz 1971. godine.
Autor: Jovica Aćin
repriza, 13. decembar u 06:15 i 14:15
Коментари