Petarde su opet pobedile i razum i osećajnost
Tokom decembra prošle godine mnogo puta je apelovano da se za doček Nove godine ne bacaju petarde i da se izbegava vatromet, jer buka koja se tom prilikom stvara uzemirujuće deluje na osobe sa autizmom i smetnjama u razvoju, kao i na životinje. Ipak, čini se da kao društvo nismo dovoljno sazreli da shvatimo da ono što je nama zabavno drugima uopšte nije. Čak naprotiv. Da ih navodi da se ponašaju onako kako inače ne bi, pa i da se samopovređuju. Tako smo i ovoga puta u novu 2024. ušli uz pucnje i buku kao da smo na frontu. Bar je tako bilo u delu Zrenjanina u kojem živim, a prema snimcima sa društvenih mreža mogla bih reći da ovaj kvart nije bio izuzetak u odnosu na čitavu zemlju. Jer, valjda, ako ne puca sa svih strana i nije Nova godina.
Apele i molbe roditelja dece sa autizmom i smetnjama u razvoju, kao i vlasnika kućnih ljubimaca, čini se, malo ko je čuo. Ili, možda pre, shvatio ozbiljno. Jer bez petardi i vatrometa nismo mogli da dočekamo ni ovu Novu godinu. I koliko god da pokušavam da shvatim da je to nekome zabavno, ne mogu da se ne zapitam da li je lična zabava važnija od opšteg dobra?
Zar ti roditelji i ta deca nemaju pravo da uživaju u praznicima bez stresa i trauma? Moraju li oni svaki praznik da „proslavljaju“ tako što će po sat, dva, pa i duže umirivati svoju decu ili tako što će ih zatvarati u najizolovanije prostorije u stanu ili kući?
Priznajem, volim da vidim vatromet i uživam u toj raznolikosti boja i oblika na nebu. Ali zar je tih nekoliko minuta mog uživanja toliko bitno da ne mogu da ga se odreknem, iako neko drugi ne da ne uživa u vatrometu, već ga doživljava potpuno suprotno? Pa, nije.
Zašto smo onda toliko sebični da po svaku cenu želimo da zadovoljimo sebe ne razmišljajući o drugima? A istovremeno nas ti drugi uporno mole i pokušavaju da nam objasne da oni ne žele da iz hira „ukinu“ vatromet, već zato što ta buka na njih ostavlja negativne posledice.
Isto je i sa petardama. Istina, njih, za razliku od vatrometa, nikada nisam volela.
Dakle, više puta su krajem prošle godine roditelji dece sa autizmom i poremećajima u razvoju i preko medija i preko društvenih mreža pokazivali i svedočili kako buka od pirotehnike utiče na te osobe. Takođe, društva za zaštitu životinja molila su čelnike gradova da se odreknu pirotehnike na dočeku i da taj novac doniraju za nabavku hrane za napuštene životinje.
Istina, ima gradova u kojima je ovaj predlog prihvaćen i u kojima je odlučeno da vatrometa ne bude. Ali, ima i onih u kojima se od toga nije odustalo. I sad, tu se javlja dilema, ako nadležni svojim primerom nisu pokazali da su shvatili suštinu problema, kako očekivati da to učine sami građani? Možda i mogu, ali oni ne mogu da zaustave zvanično organizovani vatromet.
Takođe, mnogi se u takvoj atmosferi i sami odlučuju za paljenje mini vatrometa. Ali i za bacanje petardi.
Činjenicu da neko ne može da razume da buka od pirotehnike smeta životinjama, donekle mogu da pokušam da razumem. Možda ne voli životinje, možda je prema njima ravnodušan, možda postoji neko durgo objašnjenje... Ali, ništa od toga nije dovoljno jak argument zbog kojeg se taj neko ne bi zapitao da li je njegovo ponašanje u potpunosti ispravno.
S druge strane, činjenicu da neko ne razume da njegovo ponašanje može da ugrozi život nekog deteta ne mogu ni da pokušam da razumem, niti mogu da pokušam da pronađem bilo kakvo opravdanje za takvo postupanje. Nekako mi neverovatno zvuči da u eri digitalizacije, interneta, društvenih mreža postoje ljudi koji nisu čuli koliko buka od pirotehnike uznemirava decu sa autizmom i poremećajem u razvoju.
Ako takvih ima, onda je zadatak svih nas da još više ukazujemo na ovaj problem.
Jedno od pitanja koje mi se javilo jeste i ako pirotehnika negativno utiče na deo stanovništva i na životinje, zbog čega se proizvodi i prodaje legalno. Ali, i tu postoji dilema i paralela koja bi mogla da se povuče sa cigaretama ili, recimo, alkoholom.
Stručnjaci tvrde da su i duvan i alkohol štetni po zdravlje, a oni se, ipak, legalno prodaju. Kada bi se zvanično zabranila njihova proizvodnja i prodaja, svakako bi bilo onih koji bi to pravili nelegalno, a o prodaji „na crno“ ne treba ni govoriti. Znamo šta se dešava sa drogom... U tom slučaju možda je bolje imati te specijalizovane prodavnice za pirotehniku, u kojoj se tačno zna šta je kupljeno.
Zato je mnogo važnije raditi na podizanju svesti kod svih nas o štetnosti, u ovom slučaju, pirotehnike. Jer ako se smanji broj onih koji kupuju vatromete i petarde, ni proizvođači neće imati interesa da ih prave.
Naš ovogodišnji porodični doček se nije mnogo razlikovao od nekih ranijih. Izuzev u delu u kojem sam odlučila da vidim da li će, posle već pomenutih apela, ponoć proći bez buke od pirotehnike.
Nažalost, nisam morala mnogo da čekam da se uverim da neće. Još pre prvog otkucaja sata koji je označio da je počeo 1. januar 2024. mogle su da se čuju petarde. Doduše sporadično. Međutim, u ponoć je sve tutnjalo i pucalo kao da smo, ne daj Bože, na ratištu. Pucao je i vatromet, a pucale su i petarde. Sa svih strana. A onda, posle nekoliko minuta tišina.
Pomislila sam eto, neko se zabavio. A neko će sada satima morati da smiruje svoje dete ili svog ljubimca.
I baš zbog toga sam u trenucima kada je većina Srbije slavila, sela da napišem ovaj tekst. Dok sam pod svežim utiscima.
Svima koji ovo čitaju želim srećnu Novu godinu.
I ne zaboravite, imamo tačno godinu dana da preispitamo svoje ponašanje vezano za korišćenje pirotehnike za doček, kao i za neke druge prigode.
Možda bi osim tradicionalnih sreće, zdravlja, ljubavi i para ova 2024. mogla da nam donese i malo više odgovornosti za naša dela.
Jedno je sigurno – Nova godina će doći i bez vatrometa i bez petardi.
Коментари