Refleksije
Aleksandar Milosavljević: O 54. i 55. BITEF-u
U emisiji Refleksije možete slušati tekst Aleksandra Milosavljevića napisan povodom otvaranja 54. i 55. BITEF-a, s posebnim osvrtom na prvoizvedenu predstavu „Tragovi” koju je režirao Vim Vandekejbus, a izvodi je plesna trupa „Ultima vez” iz Brisela.
Autor:
Уредници Трећег програма
У емисијама РЕФЛЕКСИЈЕ читамо есеје или научне чланке домаћих и страних аутора. [ детаљније ]
Ovogodišnji Beogradski internacionalni teatarski festival održan je od 15. do 25. septembra pod sloganom Na ivici budućnosti. U kontekstu borbe sa pandemijom, sasvim je u sporedni plan dospela činjenica da je prošlogodišnji BITEF bio sveden na skromni program Prologa, dok je aktuelno spajanje dva festivalska izdanja bilo znak rešenosti da bude naglašeno formalno očuvanje kontinuiteta. Međutim, pred sam početak festivala, nastup su otkazale dve predstave koje je umetnički direktor i selektor BITEF-a, Ivan Medenica, unapred markirao kao svoje najjače adute – Pluća Dankana Makmilana u režiji Žige Divljaka i produkciji Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane, te predstavu Neprijatelj naroda Henrika Ibzena, koju je u berlinskom teatru Šaubine režirao Tomas Ostermajer. Kako komenatriše Aleksandra Milosavljević: „već se na osnovu toga moglo naslutiti koliko je BITEF oštećen izostankom ove dve predstave, ali se već na otvaranju ovogodišnjeg duplog festivala moglo osetiti da šteta neće biti mala. Nije problem u tome što je svečano otvaranje preseljeno iz Centra Sava, bezmalo tradicionalnog prostora gde se odigrava ceremonija otvaranja festivala, u Jugoslovensko dramsko pozorište, nego je nagoveštaj pomenute štete proizišao iz onoga što je u ovom beogradskom teatru prikazano posle sjajnog i upozoravajućeg govora kojim je dramska umetnica Svetlana Bojković otvorila BITEF, a prikazana je predstava Tragovi belgijske plesne trupe Ultima vez u režiji i koreografiji Vima Vandekejbusa".
Naime, u belešci publikovanoj u festivalskom katalogu napisano je da se u predstavi traga za unutarnjom pričom koja se odvija pre i mimo jezika, te može biti ispričana isključivo putem plesa i muzike, da je reč o potrazi za tragovima prirode koje je telo zaboravilo ili potisnulo. Ali to nije tačno, naprosto jer u predstavi ova priča nije prikazana samo kroz ples i muziku, a autor svoju potragu velikim delom realizuje ilustrujući događaje. Otuda se može pretpostaviti da se deo beleške u katalogu gde se postavljaju pitanja: „U kojoj meri priroda još uvek živi u čoveku? U kojoj meri ima životinje u čoveku? Šta biva kada se nađemo izloženi riziku ili opasnosti, kada moramo da donesemo intuitivnu odluku da bismo preživeli?", odnosi upravo na ove ilustrativne pasaže. S jedne strane, oni najdirektnije korespondiraju s mogućom „ekološkom porukom" predstave, te samim tim i sa selektorovom namerom formulisanom u sloganu Na ivici budućnosti, no s druge strane, ilustrativnost ovih fragmenata odvodi predstavu Tragovi u sferu banalnog, čineći je nekom vrstom ekološkog proglasa s odgovorajućim naravoučenijem, namenjenim onima kojima ples nije dovoljan prenosilac direktnih informacija, ocenjuje Milosavljević.
Urednica emisije Tanja Mijović.
Коментари