Betoven i fuga
Započinjemo poslednji, šesti tematski ciklus koji pripremamo kao deo obeležavanja jubileja Ludviga van Betovena na Trećem programu Radio Beograda. Ovaj novembarski ciklus biće posvećen govoru o ulozi fuge u Betovenovom opusu. U prvoj emisiji slušaćete kompozicije Ludviga van Betovena i Georga Albrehtsbergera.
Osnove kontapunktskog rada Betoven je savladao sredinom poslednje decenije 18. veka, sa svoja dva učitelja kompozicije: Jozefom Hajdnom i Johanom Georgom Albrehtsbergerom. Sudeći prema sačuvanim materijalima, časovi sa Hajdnom bili su ograničenog opsega i zasnivali su se pre svega na vežbama strogog kontrapunkta. Kada je Hajdn 1794. godine započeo svoje drugo londonsko putovanje, Betovenu je preporučio Albrehtsbergera, koji je svom učeniku ponudio sistematičniji kurikulum i podučavao ga veštinama slobodnog komponovanja, ali i složenim kontrapunktskim tehnikama, uključujući dvostruku fugu, dvostruki i trostruki kontrapunkt i kanon, kao i rad na vokalnim partiturama. U okviru ovih časova, Betoven je napisao dve kompozicije za gudački kvartet u obliku preludijuma i fuge, koje možemo posmatrati i kao svojvrsne pripremne studije za njegove prve gudačke kvartete. Ova dela čuvaju se u rukopisu u Beču, a prvi put su štampana tek šezdesetih godina 20. veka.
Inkorporiranje fuge u gudački kvartet nije bilo neobičan postupak u okviru bečke škole kompozitora. Naime, žanr gudačkog kvarteta podrazumevao je upotrebu učenog stila, veštinu kontrapunktskog rada, te katkad i upotrebu fuge koja je, po pravilu, bila rezervisana za finalni stav. U poznom Betovenovom opusu pronalazimo izuzetak od ovog pravila: reč je o njegovom Gudačkom kvartetu u cis-molu, opus 131, iz 1826. godine, koji poseduje specifičnu, eksperimentalnu strukturu ciklusa sačinjenu od sedam stavova, koji se nadovezuju bez prekida, a od kojih je prvi stav fuga u tempu adađo ma non tropo, sa napomenom molto espresivo. Novina ovog rešenja ne leži samo u tome što je fuga na mestu prvog stava, već što ona preuzima funkciju ekspozicije materijala, koji će u nastupajućim stavovima biti podvrgnut tematskom razvoju, što dovodi i do svojevrsne atrofije ekspozicione funkcije sonatnog alegra postavljanjem na mesto drugog stava.
Iako je Betoven odlučio da preludijume i fuge za gudački kvartet zadrži kao svoje studentske radove, ova forma bila je popularna u Austriji kao zamena za sonatu da kjezu, odnosno kao instrumentalni žanr integrisan u bogosluženje. Johan Georg Albrehtsberger komponovao je 159 ovakvih dela, među kojima je i zbirka od šest adađa i fuga za gudački kvartet iz 1798. godine, koju je objavio kao svoj opus 16.
Autor
Srđan Atanasovski
Urednica Sanja
Kunjadić
Коментари