Kritika serije „Nobelovac“ objavljena na hrvatskom portalu Telegram

Ljenstvujući jesenji dan u beogradskoj redakciji Tanjuga. Džezva krčka na malenom rešou, novinari zavaljeni s nogama na stolovima, dremežna nirvana bez vijesti, čeka se samo da završi smjena pa da se ode na poneko pivce… Ali historija ne mari za radno vrijeme, datum je 26. 10. 1961. Sa printera upravo curi papir sa lomećom viješću. Jedan od novinara učini taj napor da se ipak nagne do mašine i otrgne papir. Letargično baci pogled na tekst, šokira se i potrči van. Drugi učini to isto i bezglavo pojuri za njim.

Rez nas prebacuje u kadrove Kalemegdana: mršavi muškarac s naočalama, pognutih ramena, u baloneru i šeširu, hrani golubove. Zatim vidimo onu dvojicu novinara kako mahnito jure po kalemegdanskim zidinama, doglavinjaju do klupe gdje sjedi hranič golubova i čita Borbu. “Druže Andriću, druže Andriću! Dobili ste Nobelovu nagradu!” deru se obeznanjeni žurnalisti. Ivo Andrić (Tihomir Stanić) učini paničnu gestu stida i pokrije lice novinama.

Antologijski je to početak osmodjelne tv-serije “Nobelovac”, rađene u produkciji Radiotelevizije Srbije i Tihomir Stanić Production – prvorazrednog projekta kakvog se ne bi postidjele ni najprestižnije svjetske televizijske industrije. U Beogradu je upravo održana svečana premijera prve dvije epizode (serija starta 5. oktobra na prvom kanalu RTS-a, emitirat će se subotom i nedjeljom) uz ovacije oduševljene publike.

Tihomir Stanić, kao jedan od glavnih kreatora serije, izvršni producent, redatelj (uz koredatelja Borišu Simovića) i fascinantni glumački graditelj Andrićeve složene umjetničke i ljudske konstitucije, seriju o ovom bardu jugoslavenske i svjetske književnosti nosio je dugo u vizijama. Otkriva mi da su inicijalni obrisi scenarija pali još prije sedam godina, a i ranije ga je tvrdoglavo progonila ideja o ekranizaciji.

Osim toga, monodramu prema romanu “Na Drini ćuprija” igra već dvadeset i tri godine, pojavljivao se u ulozi Andrića i u tv-dramama, recimo u “Znakovima” u režiji Petra Zeca. Tako da je andrićevština u Staniću sazrijevala u dugom plodonosnom procesu. Na pitanje nisu li besmislena stalna nacionalistička čerečenja i krčmenja Andrića umjesto da ga njegujemo kao zajedničko jugoslavensko i svjetsko blago, Stanić kaže: “Česta je zloupotreba Andrića za dokazivanje nečijih nacionalističkih teza. Taj nacionalizam je toliko zla naneo da ne možemo da Andrića zbog toga nešto pretjerano žalimo, on je sačuvao i svoje djelo i život, on naravno ima kristalno jasnih misli o tome. Nacionalizam sve zloupotrebi pa tako i Andrića, jer nacionalizam je apsolutno zlo”.

Stanić podsjeća i na brojne druge zloupotrebe ili zablude oko Andrića. Jedna je okorjela da je Andrić prezirao teatarsku umjetnost. “To je naprosto netočno. I u seriji smo se pomalo dotakli toga. On u zbirci ‘Staze, lica, predeli’ ima jednu divnu priču o dječaku i glumici čije su oči bile stvorene za gledanje i o tome kako je glumicu ubio jedan bogataški sin sa četiri metka iz revolvera malog kalibra. Glumicu su sahranili negdje van groblja i kaže Andrić ostalo je samo dječakovo sjećanje na njene oči. Ja sam kasnije baveći se Andrićem otkrio baš jedno primjereno poštovanje i ljubav prema teatru i glumcima u njegovom djelu. Činjenica je i da je pred kraj života bio u Upravnom odboru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Meni je svaki kontakt s Andrićem samo dobrog donio. Evo, nedavno sam u nekom hotelu gdje sam snimao jedan drugi projekt, opet pronašao zbirku Andrićevih pripovjedaka pa sam u dahu opet pročitao ‘Mustafu Madžara’, ‘Anikina vremena’ i ‘Most na Žepi’ koji je stvarno remek-djelo, neprevaziđena priča svih vremena”, uzbuđeno priča Stanić.

Izvanredan, slojevit scenarij “Nobelovca” (kreatori: Stanić, Ivan Velisavljević i Vladimir Roganović, scenaristi: Jelena Mijović i Ivan Velisavljević, suradnik na scenariju: Aleksandar Novaković) impresivno vodi sve žanrovske silnice koje se prelamaju kroz Andrićev velebni opus i život. Jedna od linija serije tako ide i u žanru političkog trilera. Uzbudljivo pratimo mnoge zakulisne političke bitke u jugoslavenskom vrhu koje su se vodile u svjetlu dodjele Nobelove nagrade.

“Mi smo se toga dotakli, nismo produbljivali jer bi možda bilo i nemoguće, ali sam Andrić u našem scenariju kaže da bi ‘Tito više volio da ga je Krleža dobio’. U to je vrijeme politička i društvena elita veliku pažnju posvećivala kulturi i proboju ne samo književnosti nego i drugih vidova umjetnosti i otvaranju prema svijetu. To je jedno zlatno doba društvenog života na ovim prostorima. Te godine je bio i prvi kongres nesvrstanih u Beogradu, uopće jedna vanjskopolitička aktivnost hvalevrijedna. Podsticala je i promovirala našu kulturu u svijetu. Tako su dvojica kandidata koji su predlagani i razmatrani za Nobelovu nagradu bili Krleža i Andrić. Vjerovatno je i iz predratnog prijateljstva Krleže i Tita išla ta svijest o tome da bi Tito više volio da je Krleža dobio Nobela. I Andrić u seriji kaže da dugo neće moći reći da je on dobio nagradu, nego da je to nagrada jednoj zemlji, njenoj književnosti i kulturi”, govori Stanić.

Vjerovatno Krležin ego i nije baš sretno dočekao vijest o Andrićevom Nobelu, postoji jedan otrovni komentar kojeg je čaršija prepričavala, da je eto ambasador kod Hitlera dobio Nobelovu nagradu – komentar se pripisivao Krleži.

Stanić je naprosto veličanstven u suzdržanom glumačkom oblikovanju Andrićeve nelagode – nošene i autorskim sumnjama, naglom medijskom pomamom oko njega, ali i zbog perfidne političke sumnjičavosti oko njegove lojalnosti režimu.

Da li je Andrića progonila podsvjesna krivnja zbog ambasadorske službe u Berlinu u vrijeme Hitlera?

“Naš scenarij se u raznim pravcima u početku razvijao. Jedan od prvih impulsa je bila ta grižnja savjesti zbog nekih životnih odluka i postupaka koja se budi na vijest o dodjeli Nobelove nagrade…”, odgovara Stanić i objašnjava: “Ali to više nije dominantno u našoj priči zato što bi takvo preispitivanje moglo biti shvaćeno kao osuda Andrića, i postoji samo u tragovima… Dokumenti kažu da je on podnio ostavku uoči potpisivanja Trojnog pakta i da nije sudjelovao u tome. Mislim da mi koji smo radili na seriji ne nalazimo nikakve krivnje u tome da je uspio da preživi, ostane čovjek i napiše kroniku o Bosni.”

Intrigantno je u scenarij uklopljen i reinterpretiran znatan dio lica iz Andrićeve remek-zadužbine. Što je bio sklizak i riskantan postupak, ali urodio je izvanrednim rezultatima. “Na to sam posebno ponosan. Mislim da će znalci Andrićevog djela to prepoznati a da ostalim gledaocima to neće nipošto umanjiti vjerodostojnost svakodnevnih događaja iz njegovog života u koji smo u velikoj mjeri uklopili likove iz njegove literatutre i pokušali da ih stopimo u njegovo okruženje i njegov doživljaj svijeta”, izražava zadovoljstvo Stanić.

Prilično je nepoznata melodramska priča Ive i njegove prvo ljubavnice a kasnije supruge Milice Babić, koju u seriji senzibilno i snažno igra sarajevska glumica Selma Alispahić.

“Kao i sve u intimnim životima svih nas, tko tu sa sigurnošću, pa i akteri sami, može tvrditi kad se i kako nešto desilo. Ne samo u Ivinom i Miličinom životu, nego u našim vlastitim životima. Na kraju krajeva, uvijek ćete u odnosima ljubavnika ili supružnika ili partnera, pronaći najmanje dvije verzije – njegovu i njenu. Andrić sam često tvrdi da je nepristojno zavirivati pod tuđe krevete, tako smo se i mi klonili voajerizma, ali smo čini mi se uspjeli pronaći dobru melodramsku nit… I u samoj glumačkoj igri. Ja sam jako ponosan na kasting serije koji sam zajedno sa Markom Misiračom mjesecima slagao. Mnogo tih neuhvatljivih nijansi u odnosima su otvorili sami glumci i njihovo osjećanje tenutka. Mislim da je i to uspjela linija u seriji, da se mnogo toga iz Andrićevog intimnog živita dade osjetiti a da nismo ništa decidirano ustvrdili”, govori Stanić.

Izbrušen i nježan redateljski rad s glumcima jedna je od ogromnih vrlina serije. Zaista je stvorena fantastična baza glumačkih ostvarenja. Casting je okupio niz sjajnih glumaca iz Srbije i regiona, tako iz Hrvatske zapaženo sudjeluju Igor Jurinić, Anita Šmit, Damir Lončar, Dejan Aćimović, Đorđe Kukuljica, Milivoj Beader…

“Logično je, na primjer, da sam u Zagrebu potražio glumca za mladog Andrića, jer značajan je njegov boravak u Zagrebu, kao mladog hrvatskog liričara iz tog vremena. Osim toga, trudio sam se da Igoru Juriniću koji igra mladog Andrića, da mu se u seriji u ulogama njegovih prijatelja zaista nađu prijatelji iz njegovog profesionalnog okruženja”, priča Stanić, otkrivajući i neke skrivene odluke kastinga.

“Aleksandru Pleskonjić koja igra Isidoru Sekulić, veliki autoritet u Andrićevom životu, ja sam upoznao još onomad dok sam bio na prijemnom ispitu za glumu a ona je bila druga, treća godina… Aleksandra je privatno ogroman autoritet za mene i dan-danas. Rodoljuba Čolakovića koji je u vrijeme dok se događa naša serija bio jedan od najintimnijih Andrićevih prijatelja igra Vladan Gajović, jedan od mojih zaista najboljih prijatelja u životu. Te neke tanane nijanse su čini mi se doprinjele seriji. Jako sam zadovoljan kako smo poslije mnogo razmišljanja pronašli Selmu Alispahić koja ima jedan ne samo snažan glumački i profesionalan autoritet nego ona ima jednu vrstu intelektualnog i senzibilnog razmišljanja o svijetu i čini mi se da smo u toj delikatnoj odluci tko je Milica Babić napravili pravi izbor.”

Rekonstrukcija epohe “Nobelovca”, trostruke historijske pozicije (sumorna razdoblja dva velika svjetska rata i početak prosperitetnih šezdesetih) ostvarena je sugestivno i vjerodostojno. Ogromni krediti za to pripadaju snimatelju Pablu Feru Živanoviću, montažerki Snežani Ivanović, kostimografkinji Neveni Milovanović i scenografkinji Valentini Popržan. Nesumnjivo je riječ o golemom produkcijskom i izvedbenom zalogaju koji zavređuje da obiđe sve jugoslavenske ekrane, jer Andrićevo blagotvorstvo u kujundžiluku naših duša dugovječno je i nemjerljivo.

“Ja se sad nakon svega pitam kako je ovo moguće da sam završio”, priznaje Stanić, umoran od sreće i ponosa. “Ali odabrao sam to. I ništa nisam radio sam, imao sam koredatelja, scenariste, konzultante, i okružio sam se ljudima koje poznajem već jako dugo. Točno sam znao ko šta umije i ko šta hoće. Ono što je krasilo snimanje ove serije jeste jedan ogroman entuzijazam cjelokupne ekipe. Ja sam svaki dan po raznim snimanjima, srećem te ljude i na drugim projektima ali sam ovdje svjedočio nekom specifičnom partnerstvu, od pomoćne ekipe i vozača, sve do autora i glumaca, vladalo je neko zajedničko osjećanje strasti i radosti da radimo nešto što smo dužni da uradimo.

Imali smo zaista svuda pomoć i dobrodošlicu. Evo sad je ovih dana bila vojna parada ispred Parlamenta, povodom primanja mladih kadeta, lete migovi… Nama se to prošle godine dešavalo prvog dana snimanja. Snimali smo u Andrićevom muzeju, u njegovom nekadašnjem stanu, djelovalo je kao da se avijacija digla da nas spriječi (smijeh) tako je djelovalo na trenutke, a naravno da nije (smijeh)…

Nekad davno sam čuo od Gorana Markovića a on je opet tu misao čuo od velikog snimatelja Tomislava Pintera, da kad se uđe u dobru strukturu, onda se sve nekako otvara, sve ide u dobrom pravcu a svaka prepreka donosi neki novi kvalitet. Iako se stvarno upitam da li je moguće da smo uspjeli, ali bili smo spremni. I kako Hamlet na jednom mjestu kaže ‘Biti spreman, to je sve…’ Ta svijest, osim toga i moje producentsko iskustvo na filmovima ‘Turneja’, ‘Top je bio vreo’, ‘Falsifikator’, govorilo mi je da su tri stvari važne za snimanje filma ili serije: priprema, priprema i priprema. Čini mi se da sam sa tom sviješću i ušao u ovaj posao i da smo zaista bili pripremljeni na ovaj poduhvat.”