EU i političari – kriza odgovornosti

Toliko je ovih dana potrošeno reči na skoru propast Evropske unije, da se u toj kakofoniji obično prelazi preko činjenice da najviše defetističkih glasova dolazi upravo od onih koji bi po poziciji trebalo da se bore za njen opstanak - od vladajućih evropskih i nacionalnih političara.

Demokratski subjekti širom Evrope poručuju elitama "pazite šta radite, inače će nas desničari pojesti", ali ta poruka onih "dole" stiže onima "gore" transformisana kao neumitno proročanstvo "desničari dolaze".

Ko je, u klubu politički najrelevantnijih, prvi upotrebio konstataciju "da je Unija u svojoj najozbiljnijoj krizi od nastanka"? Merkel i Junker. Nekako prirodnije zvuči kad to kažu Vilders i Le Pen, to je njihov legitimni program.

Komentar "Jeftini izgovori" objavljen u najuglednijem švajcarskom listu NZZ, jedan je od retkih koji iza političkog sindroma "desničari dolaze" ne vidi ni snagu desnih populista, ni slabost (osim Hrvatske i Poljske) svuda u Evropi vladajućeg levog centra, već odbijanje ovih drugih da preuzmu odgovornost.

Poenta komentara je da su evropske elite prestale da veruju u evropsku ideju. Ili, ako i nisu, mrzi ih da se bore za nju. Ili će im mirna vladavina pasti u krilo ili ih ne zanima. Kupi se Milice, idemo kući, pojedoše nas desničari!

Ovaj tekst iz švajcarskih medija nije izabran samo zato što krizu Unije ispravno dijagnostifikuje kao krizu odgovornosti evropskih elita, već i zbog toga što poseduje širu referencu sa Srbijom.

Ako se zanemare različite ekonomske blagodeti kojima su obdarene Švajcarska i Srbija, ostaje egzistencijalna orijentacija ka EU u oba slučaja.

Iako nije zainteresovana za formalno članstvo u Uniji kao Srbija, Švajcarska je samo deklarativno neutralna, a u stvarnosti vezana za EU više nego njen franak za evro.

Švajcarska i Srbija zato zajedno sede na posmatračkim tribinama, nadajući se stabilizaciji Unije. U slučaju njenog raspada, obe zemlje imaju mnogo da izgube, a ništa da dobiju.

Komentar Erika Gujera RTS prenosi u celosti.

Alarm populizma u EU: Jeftini izgovori!

Mnogi političari viču ovih dana "populizam", oduzeti od straha nad njegovom destruktivnom snagom, ali to je samo alibi za njihov nedostatak odgovornosti. EU se ne slama na svojim protivrečnostima, već na ravnodušnosti svojih vođa.

I sada bi sve trebalo da u red dovedu Nemci! Ovog puta tu megalomaniju čak nisu ni smislili sami Nemci, već niz očajnika sa obe strane Atlantika, koji posle Bregzita i Trampove pobede jasno kao dan vide Zapad na stazi propasti.

Angela Merkel, molitva je takvih, prkosi olujama populizma i okuplja sve pristojne ljude u odlučujuću bitku za opstanak Evropske unije. Kakva kolosalna glupost! Takve misaone igre precenjuju nemačke mogućnosti i potcenjuju snagu evropskih nacija. Ali, na delu je proverena EU metoda: Odgovorni su uvek neki drugi.

"Amputirana" nemačka EU

Berlin u zajedništvu sa Parizom može da razvija Uniju i dalje, već viđeno, ali samo ako je ispunjen jedan bitan preduslov: Članovi Unije moraju početi da investiraju politički kapital u opstanak zajednice, umesto što samo gledaju koje prednosti mogu izvući na bazaru (uskoro) 27 članica.

Ako nema osećaja pripadnosti i zajedničke volje da se projekt Evropa uspešno vodi kroz 21. vek, ništa tu ne može popraviti nemačko liderstvo! Ako su svi malodušni, svi svileni i emotivno distancirani, onda se ne treba čuditi da EU kopni, onako kao nekad tuberkulozni bolesnik u sporom raspadu sistema do smrti.

Ako Francuska posle eventualne pobede Marin Le Pen ispadne iz igre kao "partner u liderstvu", onda će se sve države kojima je još stalo do opstanka EU zbiti oko Nemačke.

To pre svega važi za zemlje srednje i istočne Evrope. Njihov stav prema Berlinu je ambivalentan. S jedne strane, takve zemlje spoljnotrgovinski u velikoj meri zavise od Nemačke, s druge, one i dalje neguju istorijske animozitete prema velikom susedu. U Nemačkoj, svejedno, one trenutno vide pouzdanog glasnogovornika svojih interesa.

Pri tome se ne odustaje od prekookeanskog zavoda osiguranja. Poljska i Baltik su svoju, istorijski nelagodnu blizinu Nemačkoj, izbalansirali partnerstvom sa SAD, sigurno je sigurno. Vojne garancije američke supersile znače im koliko i ekonomske prednosti koje im pruža EU članstvo. Ali, od Trampovih sa visine datih izjava o NATU, ta je vrsta garancija sad postala vrlo upitna.

To primorava sve, koji se osećaju ugroženim od Moskve, da se i protiv vlastite volje još snažnije oslone na Nemačku. Niko ih tako superiorno kao Angela Merkel neće podržavati u obračunu sa Putinom. Kad takve zemlje kritikuju Merkelovu zbog njene izbegličke politike, nemojte da vas to zavara. Jedno je dnevna politika, drugo su geopolitičke kalkulacije.

Nijedan Nemac sa mozgom ne sanja više o svetskoj hegemoniji

Ako posle britanskog EU-sidra nestane i francusko, onda se Unija mrvi u svojoj sadašnjoj formi.

Njen amputirani torzo će se tim pre orijentisati ka Nemačkoj. Dobrih sto godina nakon što je Fridrih Nauman maštao o postojanju nemačke interesne zone na istoku, njegov san postaje stvarnost. Ali, takav razvoj događaja bi za Berlin pre bio prokletstvo nego obećana zemlja.

Posle dva krvava svetska rata, više nijedan Nemac sa mozgom ne sanja i ne priželjkuje svetsku hegemoniju. Nemci su shvatili da ima nešto mnogo bolje od vladavine svetom, a to su prednosti koje donosi indirektno vodeća uloga u jednom klubu nominalno jednakih.

Skromnost je zaista nemačka vrlina, čak i kad je Nemci praktikuju iz vlastitih interesa i sebičnih motiva. Obrnuto važi i da se nikakve inicijative, nikakvi altruistički impulsi ne mogu u skoro vreme očekivati od Berlina, barem ne pre federalnih izbora u jesen iduće godine.

Ali čak i posle njih ne treba se nadati čudima u tom smislu, jer će stara, verovatno i nova, kancelarka Merkel biti oslabljena. Toliko duboko sežu rovovi između CDU i CSU, toliko je duboko nezadovoljstvo partijske baze njenom politikom.

Optimisti i pesimisti

Kriza u Evropi je evidentna. Nemoguće je prevideti da između članica EU i Brisela postoji jaz, da je kriza evra pre odložena nego savladana, da su glasači zamoreni nemuštom politikom elita.

Ako su u vrhovima EU nekad davali ton optimisti, sad to čine pesimisti. Iz jedne krajnosti, EU se prebacila u drugu. Ali oni evropski političari koji su Bregzit i Trampa protumačili kao domine koje ruše Uniju, moraju postati oprezniji u olakom proročanstvu populističkih pobeda.

Izbori se dobijaju iz specifičnih, uglavnom domaćih političkih razloga. Oni se retko uklapaju u šire narative, kao što je na primer onaj o svetskoj zaveri populista.

Uz to, nisu Evropljani blejuće ovce da uvek potrče za prvim zavodnikom. Posle prvog tesnog rezultata, Austrijanci su ovog puta doneli jasnu odluku. To dokazuje da najveća odgovornost uvek leži na onome kome "classe politique" najmanje veruje, na „običnom" glasaču.

Ako je EU gumena traka ne znači da mora pući

Istina, u Rimu se politički komičar Bepe Grilo pojavljuje kao verovatni korisnik referenduma. Ali, to je Italija, a nju je najbolje obašnjavati kroz tautologiju da u Italiji vladaju italijanske prilike.

Tamo su vlade uvek slabe, a institucije nestabilne. Grilo nije problem, on je samo nešto raskošniji indikator problema.

Kada alarm "populizam" ne bi bio toliko prisutan ovog trenutka, kao neka pomodna dijagnoza od čije se atraktivnosti nemoguće sakriti, nikome ne bi palo na pamet da stanje u Evropi doživljava u italijanskim političkim terminima.

Pod teretom i brojem problema svi su postali slabi i defetistički, tako da čak i uobičajeno stanje stvari, kao na primer haos u palati Kiđi Odeskalki, odjednom izaziva napade panike kod Evropljana.

EU deluje kao prenapregnuta gumena traka, ali to još ne znači i da ona neminovno mora pući. Zašto Evropa ponovo ne bi došla u formu? Za početak je dovoljno da svako napravi svoj deo posla.

Temeljni principi su jasni: Niko ne želi Evropu u kojoj umesto kooperacije vlada pravo jačeg, koju mrve nacionalizam, izolacionalizam i protekcionizam.

Tu su posebno prozvani istočni Evropljani. Ako već ne žele Uniju po milosti Berlina, moraju pokazati da li im EU još uopšte nešto znači, da li oni u Uniji vide neku vrednost, a ne samo platišu i dežurnog krivca.

Putevi iz krize

Brisel bi hteo da spreči otuđivanje i propast. Toliko je jasno. Zato bi onda u pregovorima sa Velikom Britanijom Evropska komisija morala da traži balans između principa i nacionalnih specifičnosti.

Vladajuće političke elite se boje destruktivnog potencijala populizma? I to je jasno. Ali onda bi kod dolazećih izbora u Holandiji, Francuskoj i Nemačkoj morale da uverljivije nego do sada rade na pluralističkom karakteru Unije.

One Unije koja se vraća izvornim vrednostima iz kojih je proizišla i dugo bila atraktivna za toliko nacija i država.

Mnogo je puteva koji vode iz krize. Taj toliko spominjani zli duh populizma nikome ne daje za pravo da pesimistički sahranjuje Uniju, a da lenjim prstom ne mrdne da joj pomogne.

Број коментара 3

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

субота, 19. април 2025.
13° C

Коментари

Da, ali...
Како преживети прва три дана катастрофе у Србији, и за шта нас припрема ЕУ
Dvojnik mog oca
Вероватно свако од нас има свог двојника са којим дели и сличну ДНК
Nemogućnost tusiranja
Не туширате се сваког дана – не стидите се, то је здраво
Cestitke za uspeh
Да ли сте знали да се најбоље грамофонске ручице производе у Србији
Re: Eh...
Лесковачка спржа – производ са заштићеним географским пореклом