Za Staru planinu i njene gorštake ima života sve dok se čuje klopotar
Pre tri veka, grčko nomadsko pleme Crnovunci naselilo je Staru planinu. Sa sobom su doveli stada ovaca i saznanje da jedna ovca može da vas nahrani, obuče i umnoži domazluk. Za praktične Piroćance, to je bilo dovoljno. Bez ovaca nema ćilima, kačkavalja, ni peglane kobasice.
Staroplaninci kažu, ako čujete klopotar, odnosno klepetušu, na obroncima, znači da je planina živa. Ovčarstvo je gorštacima bila muka, bez koje nisu umeli i hteli da žive.
„Prošle godine sam imao trista, sad sam ostao sa sto pedeset. Svaka čast ljudima koji daju subvencije, ali je ovde i dalje promaja, brisan prostor, teško se nalazi hrana. Bogami, da ti kažem, noću nekad dolaze vukovi, šakali”, kaže stočar Tugomir Tošić.
„Mladi ljudi neće to rade, stari ljudi više ne mogu, i možemo na prste da nabrojimo u pirotskom kraju ljude koji znaju da čuvaju ovce. Ne može svako da se bavi ovčarstvom i da čuva ovce. Treba čovek da je to radio kao mlad, da voli to da radi, tu treba puno odricanja”, dodaje stočar Zvonimir Ristić.
Pola veka intenzivne migracije iz sela u grad, učinilo je svoje.
„Pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, pirotski tadašnji srez, imao je 250.000–260.000 ovaca. Ovčarstvo je bila glavna proizvodna grana i glavni izvoz poljoprivrednih proizvoda u to vreme. Danas je situacija skroz drugačija. Danas imamo negde desetak do dvanaest hiljada ovaca. Broj ovaca je drastično smanjen, a razlozi za to su dug period industrijalizacije, koja se desila sedamdesetih godina, kada je radna snaga sa Stare planine dovođena u Pirot, naročito ženska radna snaga, koja je bila dominantna u tekstilnoj industriji”, naglašava Goran Popović, direktor PSSS Pirot.
Za stočare stada ovaca nisu samo ekonomska vrednost. Na pojatama, gde mesecima niko ne prođe, pastiri i ovce su prijatelji.
„Džaba! Ja već starim i to će tako da ugasne. Nadam se da budem tu još tri godine, ali teško da bude i toliko. One su bez mene bolesne. Kad mene nema, nema ništa. Ako ne spavam i ne sedim kod njih, odoše one na sve strane”, ističe Tugomir.
Ovčarstvo se isplati, subvencije su velike. Potrebno je da se ljudi vrate selu.
„Prava formula za to su porodične farme ili kako se to nekad zvalo porodične zadruge, gde je bilo više članova na domaćinstvu, gde će vlasnik sam predvoditi i čuvati svoje ovce”, dodaje Popović.
Jedna ovca može da vas nahrani i obuče, stado ovaca znači život planine i njenih gorštaka, baš kao s početka priče, sve dok se čuje klopotar.
Коментари