Šta nam naslov govori o knjizi

Nekad nije bilo naslova delima, pa je bilo lako. Čitav stari vek prošao je bez muke s naslovima. Kasnije u vremenu od nulte godine naovamo pojavljuju se naslovi ali oni su obično šifre od jedne reči, naknadno dodati. 

Danas je naslovljavanje obavezno i to je blagodet koliko i pošast. Pogledajmo naslove iz aktuelne ponude romana za ovogodišnju Ninovu nagradu. Krenimo od osnovnih premisa.

Američka škola pisanja kaže da naslov ne treba da ima jednu reč, a ni više od tri (ne računajući veznike); najbolji naslovi su tipa "nešto i nešto" ili "nešto o nečemu". Po ovome gledano, najefektniji naslovi su "Crveno i crno" ili "Rat i mir", odnosno "Enciklopedija mrtvih" i "Travnička hronika".

Imamo dakle model, ali muka se tu ne završava. Naslov je lična karta knjige i on treba u sebi da sadrži i osnovnu poruku, pa na izvestan način i sadržaj cele knjige, uz to treba da bude nezaboravan. U ovogodišnjoj ponudi srpskih romana pronalazimo dobro skrojene naslove, kojima, avaj, nedostaje spektakularnost. Takvi su: "Vila na Dedinju", "Istine i laži" "Lanac slobode", "Gospodin Maksim", "Poslednji lov", Loš pisac".

Neki pisci, međutim, naslov shvataju i kao proklamaciju. Treba staviti parolu na početku knjige. Ovakvi naslovi mogli bi biti "I šampioni umiru, zar ne", "Sin bludnog sina", "Po šumama i gorama", "Hristos voskrese", "Pioniri maleni, mi smo morska trava".

Postoji i čitav niz knjiga s jednom reči u naslovu. Naoko i ovo ima tradiciju u knjigama Svetlane Velmar Janković koje gotovo sve imaju po jednu reč na nalovnici ("Lagum", "Dorćol", "Prozraci"). Nevolja s ovim naslovima što su oni gotovo uvek tu da liče na povike "pazi!", "stoj!" i slično, te se ovim njihova komunikativnost ograničava. Knjige naslovljene u ovogodišnjoj prodikciji kao "Paučina", "Roditelji", "Beba", "Ubisvet", "Raskid", a naročito "Tutanj!" od ove su vrste.

Drugi pisci misle da roman, suprotno tome treba da ima mnogo reči. Poznato je da je roman koji je dobio Ninovu nagradu sa najviše reči u svom naslovu roman Miroslava Josića Višnjića "Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba" (s veznicima čitavih devet reči). Nalik ovom naslovu u ovogodišnjoj produkciji su romani naslovljeni: "Nešto što strašno podseća na život" (sedam reči), "Izvrsnost u akciji, pripovest o Mišimi" (šest reči). Rekorder u ovoj kategoriji, ove godine je "Android: moj život sa njom i njen život sa mnom" sa deset reči, računajući i veznike.

Upliv anglicizama lepo se vidi i u naslovljavanju romana. Takvi romani zbog tuđica treba u startu da deluju moderno, mladalački i komunikativno. Da li biste vi kao čitalac to pomislili i kupili romane sa sledećim naslovima "Ne fejsbuči, mama", "Fensi denser", "Mikrokosmos, take it or live it", ili "Loki blu", procenite sami.

Ima naslova koji su sračunati da liče na zagonetku ili dobar vic. To nije loše stanovište na početku, ali treba ispričati vic ili zagonetku u nekoliko reči. Ovo pokušavaju romani sa naslovima: "Mulat albino komarac", "Roman, rubikova kocka", "Nismo se upoznali: ja se zovem ja", "Sezona gospode klošara", "Loš seks i ništa treće" i "Otkako sam kupila labuda", ili "Na kraju povorke - sahranjivač".

Na kraju i naslovi koji su ove godine najefektniji, a da li su takve i knjige, treba proceniti nakon čitanja. Ovi naslovi su: "Zašivanje oblaka", "Bas i kontrabas", i "Još jedno lice u gomili".