"U ćutanju je sigurnost", Ivo Andrić

Andrićevi roditelji bili su Sarajlije i zbog siromaštva, majka ga je kao dvogodišnjek dečaka odvela u Višegrad, muževljevoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu.

Đačke dane Andrić je proveo u kući na levoj obali Drine. Kada je imao četiri godine umro mu je otac Antun. Po završetku osnovne škole Andrić se iz Višegrada vraća u Sarajevo. Tokom gimnazijskog školovanja, nekoliko puta, Ivo Andrić pada na popravni ispit iz matematike, a šesti razred i ponavlja. Kao gimnazijalac opijen je knjigama i čitanjem, pa počinje da piše i prve priče i stihove.

U "Bosanskoj vili" objavio je 1911. godine prvu pesmu "U sumrak" i "Blaga i dobra mesečina". Godine 1917. Andrić objavljuje EKS PONTO.

U oktobru 1919. godine Andrić prelazi u Beograd, gdje je velikodušno prihvaćen u javnom i kulturnom životu prestonice. Početkom 1920. godine Andrić započinje uspešnu diplomatsku karijeru u Vatikanu, zatim u Bukureštu, Trstu, Marseju, Briselu, Ženevi, Berlinu.

Godine 1920. objavljeni su "Andrićevi nemiri" i pripovetka "Put Alije Đerzeleza", a najznačajniji prozna ostvarenja "Mustafa Madžar" i "Ljubav u kasabi", 1928. godine, "Most na Žepi", "Razgovor sa Gojom". Godine 1924. Andrić u Gracu stiče zvanje doktora nauke, disertacijom, "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine".

Kao opunomoćeni ministar Kraljevine Jugoslavije, 19. aprila 1939. godine predao je akreditive kancelaru Rajha, Adolfa Hitlera, a 25. marta 1941. godine, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvovao je potpisivanjem Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 07. aprila 1941. sa osobljem poslanstva, Ivo Andrić napušta Berlin. Krajem 1941. godine, na vlastitu zahtev, Ivo Andrić je penzionisan, ali odbio je da primi penziju. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje protivljenje okupatoru.

U tišini svoje iznajmljene sobe, u Prizrenskoj ulici, tokom četiri ratne godine, po završetku rata, 1945. godine, objavljeni su Andrićevi romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica", a 1954. godine "Prokleta avlija". "Za epsku snagu" kojom je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje, Andrić je 1961. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Ceo novčani iznos Nobelove nagrade, tadašnjih 600 hiljada dolara, Andrić koji je važio za škrtog čoveka, poklonio je Bosni, za razvoj bibliotekarstva. Osećao se dužan Bosni, jer ga je ona inspirisala. Za udarje, početkom 1992. godine, oni koji su ga "pročitali i razumeli" srušili su mu spomenik i bacili ga u Drinu.

Andrić je često isticao da mu je najomiljeniji Njegošev stih "Neka bude što biti ne može".

Na ratu u književnosti Andrić nikad nije obazirao. Pred kraj života, Andrić je napisao "Omer Pašu Latasa" i "Kuću na osami", koji su posthumno objavljeni. Naš jedini srpski nobelovac je jedini pisac na svetu kome je u čast, posthumno, podignut grad.

Veliki vezir je kao i naš veliki reditelj i veliki pisac Andrić težio uzvišenim ciljevima, i nije slučajno što je izgradio most baš na Drini, i nije slučajno što Andrić baš tu Ćupriju dagao do neba.

I da je sada sa nama, kao što jeste, Andrić bi na sve ovo samo odćutao, jer je njegova deviza bila i ostala, "U ćutanju je sigurnost".