Večni sjaj avangarde
Umetnički pokreti avangarde nastaju iz želje da se svet promeni. Sama reč avangarda je preuzeta iz militarističke terminologije. Posle avangarde dolazi garda, oslobođena formacija kojoj je napravljen put zahvaljujući avangardi. Avangardom se može smatrati svaki novi pokret u svetu od praistorije do danas. Tako avangardu u umetnosti mogu predstavljati renesansa i impresionizam. Kroz istoriju, avangardistima je nazivana široka grupa ljudi koji su negirali dotadašnji poredak u svetu i pokušavali da stvore novi.
Težnja umetnika je oduvek bila da svoju umetnost približe publici. Međutim, avangardisti su imali malo drugačiju zamisao. Sa jedne strane ovo kamenje simboliše uvećano kamenje sa plaža, tj. neke lepe trenutke. Sa druge strane, ono treba da oteža prilaz umetničkim delima. Umetnici time iziskuju napor od ljudi kako bi shvatili njihovu istinsku poruku.
U prošlom veku, na Balkanu je postojalo nekoliko avangardnih pravaca. Jedan od njih je zenitizam. Njegov osnivač, Ljubomir Micić, uvodi termin barbarogenije koji postaje glavna odlika zenitizma. To je stav da čovečanstvo mora da prizna vrednosti svih onih kultura i naroda koji su smatrani „varvarskim".
„Takav jedan narod je narod koji živi na Balkanu. Barbarogenije, znači on je genijalan, ali on je varvarin, barbar - barbarogenije" kaže Radonja Leposavić, istoričar umetnosti, "Sve što je antievropa, sve što je znak pitanja kada je reč o civilizaciji, to bismo mogli da nazovemo barbarogenijskim, pa ima mislilaca koji smatraju da je barbarogenijstvo i danas vrlo živo."
Avangardni pravci se na prvi pogled često čine sličnim. To je slučaj sa zenitizmom i dadaizmom. Međutim, sledbenici zenitizma su bili protivnici dadaizma i među ovim pokretima postoje velike razlike.
„Zenitizam se bavi teorijom barbarogenijstva, to je vera u divljaštvo koje će izmeniti svet. A dadaizam se bavi strukturom jezika, umetnosti. Pokušava da kroz jezičke kalambure otkrije nove svetove.” dodaje Leposavić.
Gorgonaši, sledbenici avangardnog pravca gorgona koji je nastao u Zagrebu, uveli su performans u umetnost. Išli su u kontrolu godišnjih doba čime su ismevali birokratizam vlasti tog vremena. Avangardistima dvadesetog veka se ponekad zamera da njihova najveća zaostavština nije u umetničkim delima, već u časopisima koje su stvarali.
„To je bio jedini način da se dopre do publike jer tada nije bilo medija u ovom smislu. Radio se tek razvija, a televizija nju ćemo tek sačekati, o internetu da ne govorim. Tako da je bilo pitanje na koji način dopreti do ljudi, ” ističe Leposavić.
U današnje vreme, prepuno paradoksa i izazova, pitanje avangarde je ponovo aktuelno. Dopreti do ljudi lakše je nego bilo kada u istoriji čovečanstva. Ipak, sve ukazuje da je svetu potrebna još jedna avangarda.
Коментари