O primorskom Srpstvu 1902.

Naziv časopisa „Srđ", na naslovnoj strani, štampan je ćirilicom i latinicom. Tekstovi su takođe štampani na oba pisma. Šta je to onda značilo (1902), šta to znači u ovim vremenima? Možda je bolje i ne razmišljati? Zaboraviti sopstvenu prošlost?

U Proglasu, koji je programski tekst, izdavač i uredništvo saopštavaju ondašnjim čitaocima:
„Dubrovnik, koji je za tamne balkanske nići čuvao žižak srpske prosvjete prekaljene latinskim humanizmom; i koji se, kao nezavisna država i kao književna republika svoje vrste, nije nikada odrekao zajednice sa srpskijem zaleđem na Balkanima ‒ kako to utvrđuju i politički i književni spomenici njegovijeh arhiva ‒ zastupao je u vijeku već minulom, i onako rascaren i obezglavljen, pravac umjerenosti i širokoga humanizma u preporodu srpske knjige."

U tom programskom tekstu jasno su definisani ciljevi, kulturna, naučna i istorijska misija:

„Nadahnuti ovijem ugledima, „Srđ" će nastojati da iznese svijetu na vidik plodove srpske knjige poglavito primorske, koja za ovijeh decenija žestoke političke borbe nije u opće imala ni vremena, a ni prigode da iznese svoje radove na božije vidjelo.

Naš će Srđ nastojati da odgovori ovome pozivu i ovoj potrebi. Po njemu ima da se na naučnom i književnom polju ponovo začuje glas Dubrovnika, a s njim i primorskog Srpstva. Njegove su stranice otvorene svim Dubrovčanima, svim Srbima, pa i brackijem plemenima na jugu, a ne traži drugo nego jednu misao vodilju, kojom su njegovi osnivači zadahnuti:

Misao srpskog književnog jedinstva na osnovi zdravoga razvitka narodnijeh sila, koje je naš besmrtni Vuk na vidik iznio i objavio."

Vlasnik i glavni saradnik „Srđa" u Proglasu posvećuju pažnju i pismu, zalažu se za toleranciju, mada smatraju da je izvorno srpsko pismo ćirilica. Pismo ne bi trebalo da bude prepreka Srpstvu:

„Ovaj Dubrovački glasnik, treći u novije vrijeme, kitiće se i jednijem i drugijem pismom, kojim Srbi pišu, i ako je uvjeren da je azbuka slovenskoga Apostola Ćirila jedino pismo narodno, a ovo mu je narodno obilježje priznavala i Dubrovačka država, dopisujući ćirilovskijem pismenima sa susjednijem jednokrvnijem vladarima."

Posebno su se zalagali za versku toleranciju, jer su vlasnik i glavni saradnik „Srđa", kao i Vuk Karadžić, smatrali da postoje Srbi tri vere:

„Bez svake vjerske strasti, „Srđ" će nastojati da sve svetinje Srpkoga naroda jednakijem poštovanjem pazi. Ne zaboravljajući da je Srpstvo u tri vjere razdijeljeno držaće se najšire vjerske snošljivosti i zdravog liberalizma."

Tekst Proglasa možete pročitati na internet adresi:

http://www.digitalna.nb.rs/wb/NBS/casopisi_pretrazivi_po_datumu/srdj/1902/01/b001#page/27/mode/1up

Narodi pamte prošlost da im se loše stvari ne bi ponavljale, da bi se na temelju dobrih, proverenih, starih, u kontinuitetu, gradile nove.