Kusturica: Polako kočim veliku kompoziciju tog voza koji stiže negdje na neku stanicu

Gde sam ja u ovoj priči naziv je jedne Vaše knjige i krećem odatle da bih vas pitala gde ste Vi danas u ovoj svetskoj, vrlo kompleksnoj priči?

– To je egzistencijalno pitanje –  gdje sam ja u celoj ovoj priči? Zapravo, odgovor je dat u knjizi Smrt je neprovjerena glasina i tu sam ja otprilike sumirao  mojih prvih 50 godina života, odnosno tri faze – prvu, drugu i treću do te, rekao bih, 55. godine.

I mislim da sam odgovore tražio u svim razlozima koji su me pokretali na traženje smisla i čitav život sam na neki način proveo tražeći smisao u filmovima, u gradnji, u muzici i u katarzi. To je možda karakteristično za naše podneblje. Katarza, bila ona pozitivna, bila negativna, ona je uvijek tu i tu je zapravo balkanski čovjek postigao svoju artikulaciju, ja mislim u mom slučaju.

I jeste li ga našli?

– Uglavnom sam artikulisao sve te ideje o mom intimnom životu i o spoljnom faktoru i to je, kako bih rekao, zapravo započeto filmovima i jednom nenadanom pozivu u Veneciju, koji se onda nastavio, zapravo festivalima koji su se nizali jedan za drugim, ali i participacijom, na svjetskom tržištu kinematografskom tada u prošlom vijeku.

Sad su uslovi promjenjeni, ali ja sam ipak uspio da napravim u dvadesetom, dvadeset prvom vijeku film. To je bio Život je čudo, napravio sam Maradonu, napravio sam Pepea, napravio sam Na mliječnom putu. Znači, onako polako kočim tu veliku kompoziciju tog voza koji stiže negdje na neku stanicu ili, ako hoćete, broda koji ionako ne baš mirnim vodama prilazi luci, a glomazan je i ima puno tereta na sebi i pokušava da pristane i da se veže.

To će trajati još neko vrijeme. I utoliko ta artikulacija nije ni završena, ali je moja pozicija i moja egzistencijalna tačka oko koje se vezuje čitavo to pletivo mog života je vrlo precizna. Mene su definisali pravda i osjećaj pripadnosti svojoj kulturi, što nije bilo uvek uputno, posebno ne u fazi rata tih devedesetih koji sad već iza nas stoji preko 35 godina i nikako da se završi taj rat i mržnja u ljudima.

Mene je Bog operisao od tog ružnog osjećanja i ja sam ga...a možda zbog toga što sam artikulisao tu ideju tla koje je bilo kako su ga zvali ni Istok ni Zapad, ili Drina koja je dijelila. Kažu arheolozi da postoje brojni primjerci u Drini novčića iz rimskog perioda i čak i ranije.

Znači taj najnoviji rat je bio najstarija tema koju je Andrić na najbolji način iscrtao jednom idejom – gradi se most, treba i jedna i druga obala da se povežu, a lokalno stanovništvo nije baš srećno zbog toga. I kaže Andrić, i onaj musliman kome je đed još uvijek u pravoslavnoj vjeri i pravoslavac kad se sretnu ujutro, a svi primijete kako noću neko ruši most, i njih dvojica jedno drugom pokažu ono kao sve je u najboljem redu.

Ili ima jedna anegdota koja samo potcrtava Andrića, a ona je iz života rokenrola. Elton Džon je stigao u Sarajevo negdje za vrijeme Branka Mikulića. Tada je, za podsjećanje, najveći skandal koji je neko mogao da uradi bilo kada ima privatnu kuću veliku kao što je imao Mikulić i da mu sin dođe „mini morisom” u školu u četvrti gimnazije. U to vrijeme dolazi Elton Džon koji je bio neki predsjednik ili je imao neki fudbalski klub u Engleskoj. Uglavnom, otišao je na Željin stadion, okrenuli su se jedan drugome leđima Mikulić i on, jer Mikulić nije je bio siguran da drug Tito baš ako voli Bregovića, da mora da voli i Elton Džona.

I, koncert je na Zetri, tek otvorenoj sali u gornjem dijelu Sarajeva prema Nahorevu uz Koševski stadion. Oprema je svjetska. Elton Džon počinje koncert na onom klaviru, lupa i počinje da pjeva, međutim, u publici nije bilo čak ni trista ljudi. I u takvoj situaciji, ponavlja se ta Andrićeva slika. S Nahoreva siđe jedan polukrezavi tip, podboči se ovako, pogleda u nedostatak mase za koncert, pogleda onaj veleljepni i svjetlosni izraz i Eltona Džona i gleda ga i kaže: E, moj Džonstone, moj Džonstone...

Ja se rado sjećam tih ludosti zato što ti svjetovi iz kojih smo potekli, oni imaju način na koji se samo odbranjuju od svijeta. Međutim, nažalost, u to ulazi i to odsustvo svijesti o dostignućima i o čitavom poretku koji vlada u svijetu.

Tako da, eto...govorili smo o artikulaciji i o tome šta čovjek može da uradi izvan onoga čime je određen kao osnovnim karakteristikama. Dakle, onim gdje si rođen, koje si crkve slušao, a koje džamije, a pored koje si prošao, sa kojim si drugovima bio...

Sad kod mene postoji taj problem za tu artikulaciju jer je najveći dio ljudi sa kojima sam ja odrastao je već umro. I sad tu nastaje ta literarna samoća koja se nadomješćuje praktično opet radom i zato ja i pripremam novi film koji se zove Inženjer lake šetnje i u njega ću da unesem u taj svijet Dostojevskog u Rusiji, onoliko koliko ja mogu i koliko ja osjećam. A mislim da to nije malo kad je u pitanju razumijevanje sirotinje iz svijeta sa kojim sam ja praktično proveo čitav život.

Ja lično se ne prepoznajem mnogo u ovom današnjem svetu. Kako Vama sve to izgleda? Na primer ja volim velika platna, meni film nije isto da gledam film u bioskopu ili kod kuće na kauču. Kako Vi vidite sve to, kako doživljavate?

– Slično je to bilo krajem vijeka. Ja kad sam radio Andergraund, ja sam imao na umu tu veliku estetsku promenu koja se desila, iako sam posle toga napravio Život je čudo koji je mnogo mirniji film, ali ja sam Anderground jedva preživio. Ja sam jedva preživio to konstantno ulaženje u katarzu koja je proizvela gubitak zemlje, gubitak zajedništva, gubitak svega i pojedinaca, ljudi.

Rat koji je, sad se pokazuje, to je jedno unosno preduzeće, a mi smo imali taj srećni period da je Hladni rat Evropu ostavio izvan rata čitavih šezdeset, sedamdeset godina. Pa smo onda mi bili prvi da ga započnemo, iako sam ja čvrsto uveren, po svim podacima koje ja imam, da je to uvezen rat i da je on samo konsekvenca pada Berlinskog zida. I da mi nismo rođeni sa tim mržnjama tolikim, nego da se one stvore i nagomilaju a onda se izražavaju upravo kad neko sa strane potpali tu vatru.

To je kao požari koji se svako malo, ali u nekom redu javljaju. Tako i ti ratovi. Taj posljednji rat je napravio jednu čudnu inverziju. Svi koji su bili Jugosloveni, ja recimo u Parizu, bili smo optuživani za velikosrpstvo, a sad se u stvari svi oni koji se zalažu za Srbiju, oni su gori od tog velikosrpstva koji je tada postojao, i svi su profitirali. Svi su dobili i države i jezike sa tim što oni, naravno, imaju institucije koje tvrde da je to uvijek postojalo, a nije,  to se zna.

I utoliko je fobija koja se stvara od Srba, ili ako bih rekao, jedna vrsta bjesa koji se onda postepeno pretvara u mržnju je mjeren tom idejom, u kojoj mjeri mrziš Srbe u toj mjeri, reklo bi se, imaš i dovoljno materijala u svom nacionu da stvoriš bolje uslove za život.

Da li to liči na ono što se sada dešava sa Rusijom?

– Pa mi smo u paraleli sa tim. Mi smo mali Rusi na Balkanu, mali Rusi u Evropi. I to što oni sada rade sa Rusima, neće to proći ovako kako izgleda. Ne mislim ja da će njih Rusi ovdje da napadaju, ali mislim da će na kraju, doći do kompromisa i da će sve ono što mi nismo mogli da napravimo u Hrvatskoj, izgubivši teritoriju, izgubivši ljude koji su istjerani od tamo. To mene jedino boli što se na to zaboravilo i što se to vodi u onom rafu domovinski rat, a ne etničko čišćenje...

To su ta dva standarda koja postoje u svetu?

– Tako je... I tamo negdje kod Drine, na tom potezu koji je papa nazivao, a oni su često u tim svojim govorima Srbe nazivali paganima. Srbi imaju crvu, šta god katolici mislili o njoj, ali ta crkva je živa i ona je narodna kao i to tijelo crkveno koje je zapravo tijelo jednog čitavog naroda.

Hoću da kažem, ostaje mnoštvo nerešenih pitanja i rekao bih da ona i ne mogu biti riješena. Kako kaže ovaj Abdulrazak Gurna koji je bio kod nas, nobelovac, u svojoj jednoj knjizi koja se zove Kraj mora, kaže: Znamo mi šta su evropske vrijednosti, a znate li vi koju smo mi, u čitavom svijetu, platili cijenu za te vrijednosti? Pretpostavljam da iako znate, nećete to da priznate, ali imate ideju, trebalo bi da znate da bi i mi malo da uživamo u tim vrijednostima kad smo već tu cijenu platili.

Posvetili ste filmove Maradoni, Muhiki, možemo li da očekujemo nešto novo uskoro, već dugo ne snimate

– Od 2016. Dugo je to jeste, ali ja sam svirao, završavao svirke, završavao Andrić grad, napisao sam tri knjige.

Pre nekoliko dana sam razgovarala sa Monikom Beluči ovako kao sada sa Vama i kada sam je pitala šta Vam padne na pamet kad pomislite na Srbiju, ona je rekla moje najlepše filmsko iskustvo jedne divne ljubavne priče ljudi u godinama. To je ta energija, jer ja nisam očekivala da će me Kusturica nazvati u tom periodu mog života...

– Jeste, to je bio period života u kome su upravo ta dva vijeka, tj. novi vijek se uspostavljao i on se još uvijek nije uspostavio i onda su te ljubavne priče o prošlosti, sa tom klasičnom postavkom. Ono što je utješno i za nju i za mene da je taj film živ i danas i ja vidim da gdje god odem, bilo kojim povodom, svi ga često spominju.

Znači da su to oni filmovi koji se jave kao amfibija, odjednom se pojave iz daljine, kao što se danas i Andergraund može uzeti u obzir kao jedan od filmova koji su na kraju vijeka napravljeni, a koji su mnogo toga predvideli načine na koji se stvari odvijaju, socijalni život u svim zajednicama u svijetu.

Da li vam se čini da je Andergraund metafora današnjeg vremena?

– Čini mi se da je on dijagnostički potpuno uspio i da je na neki način sintetizovao Zamjatina, Orvela i sve ove koji su govorili zapravo o periodu nadvlasti elite i tog prostog puta kojim su vladali. Vladali su najgori i vladaju na najgori način. Koriste laž i negiraju realnost kao neku opštu istinu koja je beskrajno glupa, a u stvari uz kontinuirani progres vezuju neku svoju istinu koja je u prošlom veku bila filozofski pokret pozitivizma, pa se to tako zvalo pozitivistički istina.

A to je danas čista laž, jer tu se danas u stvari radi o izbjeglicama, o svim onima koji su znali šta su te evropske vrijednosti i koji su platili cijenu za te evropske vrijednosti, uključujući i Rusiju, koja je upala u to htijući da odbrani svoju kulturu na tim granicama jedne zemlje koja nikad nije bila, rekao bih kulturološki entitet u mjeri odvojen od Rusa da bi bio sam prepoznat. I danas je tamo jedan rat koji svi koriste da oduvaju Rusiju, a uopšte ne shvataju da to nije moguće. Kao što su devedesetih hteli da oduvaju nas i tad smo mi shvatili da je sa Srbima ta igra nemoguća.