Portal Novosti o RTS-ovoj seriji „Drug Marko“: „Od abadžije do tabadžije“

Drug Marko, RTS, 29. kolovoza, 22.00

U golemoj srpskoj produkciji televizijskih serija (proizvede ih se pedesetak godišnje) značajan dio zauzimaju one povijesne tematike. Popularne su i rado gledane. Autorski pristupi su raznovrsni. Gledali smo romantično-nostalgične nogometne nanizanke (od Montevideo, Bog te video do stare dobre Više od igre), potom fantastično-nadrealne uratke (Senke nad Balkanom) u kojima povijesne scene služe kao baza za najmaštovitije nadgradnje, dok su u zadnje vrijeme prevladale historijsko-korektivne serije – njihovi autori ratuju s činjenicama, u sudačkom doigravanju savladavaju komunizam i konstruiraju „bolju prošlost“ Srbije (Aleksandar, Ravna gora, Crveno i crno). Vanserijski popularne Šotrine serije snimljene po prozama Stevana Sremca (Zona Zamfirova, Ivkova slava) glorificiraju pak malograđansku, idiličnu sliku Srbije s goblena iz XIX stoljeća i u njima nema politike.

Plašili smo se da bi Drug Marko mogao spadati u treću spomenutu vrstu – rat s prošlošću – koju vlast i producenti obožavaju, ali bojazan je bila neopravdana. Dokumentarno-igrana serija o Aleksandru Leki Rankoviću („Marku“) polazi od povijesnih činjenica i ne zalazi u sfere licentia poetica. U prvoj epizodi vidjeli smo kako je mladić iz obitelji koja je u značajnoj mjeri izginula u Prvom svjetskom ratu iz unutrašnjosti Srbije došao u Beograd, na abadžijski zanat (abadžije su krojači koji šiju narodna odijela). Preživljavajući s osam dinara dnevno (dovoljno za doručak i ručak, ne i za večeru), mladi se Ranković poput mnogih orijentirao prema komunizmu, pa na vlastitoj koži upoznao metode čuvenih beogradskih policajaca iz antikomunističkog odsjeka – sadista koji i danas izazivaju jezu: Bećarevića, Kosmajca, Dragog Jovanovića i drugih.

U toj atmosferi (nezasitna buržoazija, brutalna policija, korumpirani dvor, tisuće ratnih invalida koji prose po cestama) čak su se i tvrdokorni srpski nacionalisti poput Mustafe Golubića okrenuli komunizmu, dok je Ranković postao agitator već u mladosti. Hrvatski sugovornici u Drugu Marku (103-godišnji general Ivan Mišković Brk, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Tvrtko Jakovina) daju naslutiti da namjere autora ne sadrže tendenciju, ovu ili onu, već je cilj postizanje uravnotežene slike o važnoj, kontroverznoj povijesnoj osobi, koja je živjela za ideale komunizma i jugoslavenstva, a završila – bizarnom igrom sudbine – kao ikona srpstva, s protestnim sprovodom, najvećim događajem koji je Beograd vidio nakon Titove smrti. Aleksandar Ranković bio je titoist, asket, pravovjerni komunist, čvrstorukaš, naivac, pošten čovjek, svašta je bio, ali nije imao previše razumijevanja za etničku šarolikost Jugoslavije i „federiranje federacije“, bio je centralist.

U svojim dnevnicima Dobrica Ćosić opisuje kako ga je neki Slovenac (Kardelj ili Vidmar) šezdesetih upitao: „Svi mi Slovenci znamo srpski, a koliko vas Srba zna slovenski?“ To je važno pitanje. Između dviju republika s vremenom se sve više širio ekonomski, politički i civilizacijski jaz, koji je koncem osamdesetih kulminirao sankcijama koje je Srbija zavela Sloveniji. Svaka je republika predvodila svoj konvoj. Na slici Miće Popovića Tajna večera iz 1989. vidimo skupinu Srba, većina sa solidnim, gustim bradama i pod šajkačama – blago rečeno, to su desničari – a središnje je mjesto, rezervirano za Spasitelja, prazno. U potrazi za osobom koja će popuniti tu praznu stolicu, prijestolje Vožda, sve se odigrava kao komedija zabune – abadžija koji je postao tabadžija postaje fantom slobode, Jugoslaven postaje ikona srpstva, udbaš postaje liberal. Ranković je postao veliki Srbin zato i samo zato što su ga uklonili Tito i Kardelj.

Jednopartijski socijalizam u Srbiji je pao zadnji samo zato što se u Partiju ugnijezdio slijepi putnik, korozivni element, nacionalizam, koji je nadirao sa svih strana. Prodor nacionalizma olakšao je asimetrični kroj federacije, u kojoj je jedino Srbija imala pokrajine, na čijim je granicama prestajao njen suverenitet. Ima li se na umu djelovanje većine uglednih članova Akademije, među kojima na deset nacionalista dolazi jedan liberal, kao i drugih intelektualaca (Politika, Politika express, Duga, NIN), nije čudno da se Srbija zaljubila u Miloševića, nacional-komunista koji je narod poveo na Golgotu s koje ni danas ne silazi. I nije zagonetka zašto je narod na taj put otišao, nego zašto s njega ne silazi ni nakon 30 i kusur godina. Imaju li autori snage ispričati i tu priču, na marginama života druga Marka?

Vidjet ćemo kako će se serija raspetljati do zadnje epizode. Naročito će važno biti razdoblje od 1959. do 1966, kada se pomalja sukob Slovenije i Srbije, jugoslavenskog sjevera i juga, istoka i zapada, centralizma i (kon)federalizma, i naravno, 1966. godina, s glasovitim Brijunskim plenumom i aferom „prisluškivanja“. Prva epizoda zaslužuje preporuku – seriju vrijedi gledati. Producentica je Danka Milošević, režiser Nedeljko Kovačić (autor odlične Vere, već smo je hvalili na ovim stranicama), scenarist Svetko Kovač. Narator je glumac Tihomir Stanić. Prvu epizodu gledalo je 700.000 ljudi, bila je to najgledanija emisija tog dana u Srbiji. Čekamo nastavke, ćeraćemo se još.

San snova, RTL, 30. kolovoza, 20.15

Pogledali smo prve četiri epizode gromoglasno najavljivane serije San snova – i nismo ostali razočarani! Sadržaj je mračni predmet želja: suživot nogometaša i manekenke. Nogometaš pred kojim stoji zvjezdana, novcem nafutrana budućnost, teško se ozlijedi i karijera mu je gotova. Iskvarena, grabežljiva, beskrupulozna, manekenka ga ostavlja i traži svoje. Na marginama tog dvojca vidimo fudbalerovu obitelj, menadžera, zagrebačku elitu, crkvenjake... Formula opasno vuče prema općim mjestima. Dojmovi nakon odgledanih epizoda? Scenarij dobar, priča se lako prati, likovi su dovršeni – duhovitost ide znatno iznad naših standarda (Vlado Bulić jedan je od troje autora, uz Mirnu Miličić i Gorana Rukavinu, to je jamstvo dobrog scenarija). Neki su glumci malo preegzaltirani (Žarko Radić, Arija Rizvić), no ključni su akteri (dosad nepoznati Marko Braić, prepoznati Frano Lasić i svima poznati Emir Hadžihafizbegović koji, čini se, vrlo kreativno čita scenarij) na visini zadatka u seriji koja ima 160 epizoda i najavljena je kao najveća na ovim prostorima ikad. Za konačan sud pogledat ćemo još koju epizodu – najavljena je i Nives Celzijus, valjda u nekoj cameo ulozi – ali zvuči obećavajuće!

Labirint, HRT, 31. kolovoza, 18.04

U odličnom Labirintu – jednoj od onih emisija koje su talasale pa su gurnute pod tepih – čuli smo dvije poučne priče. Prvu je ispričao ugledni arhitekt koji se usprotivio nekretninskom biznisu u Istri (izgradnja golf igrališta) pa je, u žaru diskusije, lokalnog čelnika opisao kao „žohara“ (te životinjice rade u tami, kada ugledaju svjetlost bježe). Čelnik ga je tužio i dobio pa se arhitekt (s diplomom MIT-a, predavao na nizu američkih i zapadnih sveučilišta) naplaćao kazni, ali je tjerao pravdu i došao do Strazbura... Drugom čovjeku, čiju smo priču čuli, pijani je zagrebački bogatun, prolazeći kroz crveno, usmrtio 22-godišnjeg sina, no sud je više uvažavao socijalni status krivca (tako hrvatski) nego nedjelo, pa mu je dosudio nisku kaznu, a za oca ustvrdio da nije ništa izgubio. Očajan, zbog poniženja, ne zbog male kazne – nijedna kazna ne može mu vratiti sina – i ovaj se čovjek zaputio na strani sud, u Hag. Oba su dobila pravdu, na međunarodnoj instanci. Ovakve su emisije – novinarka Sanja Mikleušević Pavić, urednica Jagoda Bastalić – zapravo škola građanskog odgoja i treba ih davati na Prvom programu, u prime time-u koji je, ima tome ohoho godina, zagušen zabavnim sadržajima.

Tekst „Od abadžije do tabadžije“ Borisa Rašete, koji je objavio Portal Novosti, prenosimo u celosti.