Dejtonski sporazum u Zagrebu – ko zastupa Hrvate u BiH

Vreme je za reviziju Dejtonskog sporazuma. Rečenica koja se često čuje u Banjaluci, povremeno i u Sarajevu, sada je odjeknula iz Zagreba. I to izgovorena pred celim svetom - u obraćanju hrvatskog premijera Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.

"Jednakost Hrvata kao konstutivnog naroda u BiH ostaje naš prioritet. Naročito izbor njihovog predstavnika kroz adekvatan izborni zakon koji bi sprečio izborne inženjeringe." Andrej Plenković, predsednik Vlade Hrvatske, izjavio je to samo nekoliko dana pre nego što se susreo sa, kako je rekao, predstavnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem.

I isto tako - nekoliko dana pošto je Zagreb posetio srpski član Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik.

Iako je hrvatski premijer rekao da je to bila "radna poseta bez velike drame", ipak je Dodikov boravak u Zagrebu izazvao veliko interesovanje, pogotovo jer je s njim razgovarao i predsednik Hrvatske Zoran Milanović.

Milanović je svoj susret obrazložio rečima da sa Dodikom niko ne razgovara, što je pogrešno jer se "politika tako ne vodi" i da je za njega Dodik sagovornik, da je "za vrijeme rata u Hrvatskoj sačuvao čiste ruke".

Ako je Dodik relevantan sagovornik i za predsednika i za premijera Hrvatske, to se izgleda ne može reći za aktuelnog hrvatskog člana Predsedništva BiH Željka Komšića.

Hrvatski predsednik čak ocenjuje da hrvatski član Predsedništva BiH "parazitira u stvari na hrvatskom biračkom tijelu".

Komšić nije bio ništa suptilniji. Štaviše - odgovorio je Zagrebu da "odbije od Bosne i Hercegovine", jer se ni Sarajevo ne meša u političke prilike u Hrtvatskoj.

Bakir Izetbegović, predsednik SDA, koja je najbliži politički saveznik Komšićeve Demokratske fronte, podržao je Komšića rečima da nije učestvovao u, kako je rekao, "zločinačkom poduhvatu".

I upravo činjenica da ga Izetbegović podržava, Komšića sve više udaljava i od Zagreba i od bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Nameću li Bošnjaci svoj izbor Hrvatima?

"On (Komšić) je trebao biti hrvatski član Predsjedništva, a on to nije, on je antihrvatski član Predsjedništva. To je jako bitno: sada Predsjedništvu imate srpskog člana, bošnjačkog člana i antihrvatskog člana, jer je Komšić na to mjesto došao kroz jednu antihrvatsku histeriju koja je u jednom momentu vladala u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini", eksplicitan je istoričar Ivan Lučić, inače član HDZ-a, koji se nada da bi nedavni susreti u Zagrebu mogli da "utišaju tu histeriju".

"Ustav BiH je vrlo jasan - ne smijete dirnuti u tri konstitutivna naroda i njihovo pravo da biraju predstavnike koji mogu adekvatno da štite njihove interese. Da li je demokratija komšićevskog tipa to? Nije! Ona eliminiše cijeli jedan narod, ona je u Predsjedništvu eliminisala hrvatski narod", ocenjuje Siniša Karan, profesor ustavnog prava i generalni sekretar Vlade Republike Srpske.

To je, ukratko, ključ problema u BiH - izbor članova Predsedništva. Ustav kaže da srpskog člana bira Republika Srpska, a hrvatskog i bošnjačkog - Federacija BiH.

Kako su u Federaciji Bošnjaci višestruko brojniji od Hrvata, tako se događa da njihovim glasovima bude izabran ne samo bošnjački nego i hrvatski član.

"Primijetili ste kako se u Federaciji utrkuju da ubjasne kako neko nije dobro preveo tu riječ u Ustavu, jer ne prave razliku između ‚‘konstitutivan‘ i ‘konstituens‘, to je začkoljica kojom prije svega bošnjačka strana i SDA kao dominantna struktura žele da od predstavnika naroda naprave pripadnike naroda", objašnjava Karan.

To je postojalo, kako je dodao, u bivšoj Jugoslaviji. "Pripadnik naroda je niko, on ne može da štiti sebe i to je problem koji se danas dešava Hrvatima, jer sa aspekta populacije su malobrojni, a danas im se dešava da Bošnjaci kao brojniji drsko krše taj treći ključni stub i pretvaraju ovu državu u unitarnu i polako izvlače elemente federalizma. Priča o građanskoj državi je samo plašt za klasičnu dominaciju i majorizaciju", smatra Karan.

"Oni (Bošnjaci) pokušavaju nadglasavanjem, svojevrsnim institucionalnim nasiljem da izguraju neke političke ciljeve koje nisu stigli drugim sredstvima. Plenković to uočava i vidi. Vidi to i cijela hrvatska politika i to pokušava riješiti. Hoće li uspjeti, sumnjam, kad vidim da ne postoji demokratski potencijal na bošnjačkoj strani niti ljudi koji zagovaraju realna rješenja", kaže Lučić.

Vlade nema dve godine

Koliko je odnos Bošnjaka i Hrvata komplikovan, pokazuje i podatak da čak dve godine posle opštih izbora još nije formirana vlada Federacije BiH.

Najviše glasova u tom entitetu osvojile su HDZ Dragana Čovića i SDA Bakira Izetbegovića.

Oni, međutim, ne mogu da se dogovore o vladi, jer SDA ne prihvata izmene budućeg izbora članova Predsedništva BiH, na čemu HDZ insistira, da bi, kako kažu, sprečili mogućnost da bošnjaci biraju umesto njih. Da li to zalaganje Čovića čini legitimnim predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata?

"Meni je svejedno da li je to Čović ili ne, meni je samo važno da bude hrvatski predstavnik, a to znači da ga izabere hrvatski narod, to mora da se reši", kaže Lučić.

Činjenica je ipak da problem poznat kao slučaj Komšić postoji od ranije. Otkud onda sada pojačano interesovanje Zagreba za BiH?

Upućeni u prilike u regionu razloge vide i u približavanju godišnice Dejtonskog sporazuma, ali i lokalnih izbora.

"BiH je zemlja sa tri pola i kad pogledamo u istoriju, shvatićemo da je uvek bilo tako nekih susreta koji su izazivali sumnje kod drugih polova u trouglu. A taj trougao opet ima dva svoja susedna centra Beograd i Zagreb koji imaju svoje intererse. Tako da ovo što je Plenković uradio to je opet to balansiranje, ali i slanje poruke da se hrvatski korpus pozicionira kao tas na vagi u toj srpsko-bošnjačkoj borbi i mislim da to stvara opasnost na duži rok za Republiku Srpsku i to me čini zabrinutim", kaže politikolog Mladen Mrdalj.

(Ne)uobičajeni interes Zagreba za BiH

Za Banjaluku, međutim, ovaj sastanak u Zagrebu je i logičan i očekivan. Kako kažu, nakon što su predstavnici Republike Srpske obavestili Beograd o kršenju Dejtona i ukidanju nadležnosti koje su garantovane, najavljeno je da će o svemu biti informisan i Zagreb, ali i drugi garanti Dejtonskog sporazuma.

Slično misle i u Zagrebu: "Ako u zemlji ne postoji demokratski kapacitet, onda to treba da se na višim razinama riješi i vrati onima koji su i ranije odlučivali o svim ovim procesima od 95. do danas", kaže Ivo Lučić.

Situacija je i dalje bez rešenja, dobro je da se razgovara, kaže politikolog Mladen Mrdalj, ali smatra da srpska strana treba opreznije da sagledava hrvatske interese u Bosni i Hercegovini i u regionu, jer oni nužno ne moraju biti isti.

"Mislim da je do sada bila greška kod srpskih interesa što su smatrali da se sa Hrvatima može napraviti dogovor gledajući taj suženi prostor Banjaluke i Gruda, odnosno hercegovačkih Hrvata nasuprot Sarajeva, ispuštajući iz vida da Zagreb ima malo šire i više interese od hercegovačkih Hrvata i da to nije jedno te isto", kaže Mrdalj.

Podeća na situaciju iz 1992. godine, kada su tzv. Livanjskom deklaracijom bosansko-hercegovački Hrvati podržali srpski predlog o osnivanju etničkih entiteta u Bosni i Hercegovini.

"Oni su stali na strani da i Hrvati treba nešto isto da dobiju, ali je Tuđman tražio da se s tim prekine jer je hteo da okrene Bošnjake protiv Srba da bi rasteretio front Srba i Hrvata, tako da su interesi Hrvata bili sekundarni, posebno iz ugla te ekstremne politike koju je tada zastupao Tuđman, a posle i manje-više svi njegovi naslednici", ocenjuje Mrdalj.

U Hrvatskoj sada međutim insistiraju na tome da je prioritet Zagreba da se odbrani pravo Hrvata i da ne budu manjina smo zato jer su malobrojniji od Srba i Bošnjaka. Tu poruku naročito upućuju Bošnjacima i SDA kao najjačoj bošnjačkoj stranci.

"Imali smo slučaj gospodina Tihića, pokojnog predsednika SDA, koji je bio spreman na određene kompromise, čovjeka koji je realno sagledavao prilike u BiH, međutim čim je on ušao u neke kompromise, a to je ovdje nužno na svim stranama, proglašen je u Sarajevu izdajnikom i doživio je javni linč. Vjerojatno se Izetbegović boji da i sam tako ne završi i ne usuđuje se krenuti u rješenje problema", kaže Ivo Lučić.

Da li je rešenje u BiH ili izvan nje?

Do sada je u BiH bila praksa da se tri naroda okreću na tri strane - ka Zagrebu i Beogradu - Hrvati i Srbi, dok Bošnjaci gledaju ka Ankari.
Koliko dobri odnosi Beograda i Ankare mogu da pomognu u boljem funkcionisanju BiH?

Koliko to što je Zoran Milanović odmah pošto je izabran za predsednika Hrvatske razgovarao sa turskim predsednikom Redžepom Erdoganom?

Koliko susreti u Zagrebu, ali i najnoviji susret u Istanbulu i da li je o situaciji u BiH bilo reči prilikom nedavnog razgovora predsednika Srbije Aleksandra Vučića i Turske Erdogana?

"Čini mi se da je fokus tog sastanka u Turskoj bio na ekonomiji i dogovoru u Vašingtonu. Naravno, BiH je uvek tema u razgovoru Erdogana i Vučića i Bošnjaci i u BiH pa i u Srbiji", kaže Mrdalj.

Da li će se Erdogan držati amaneta koji mu je, kako je govorio, ostao od Izetbegovića starijeg ili će pak uticati na Bošnjake na drugačiji način, za sada je otvoreno pitanje.

Kao što je nerešena i dilema da li je od dogovora lidera važnije zbližavanje naroda, ili je i to zbližavanje nemoguće ako nema kompromisa političkih predstavnika.

"Ne mislim da će sa strane doći rješenje, problem je ovdje i tu mora doći do rješenja, ali problem su Bošnjaci koji misle da naprave unitarnu državu, a demokratska država ovakva kakva je ne može biti unitarna. I oni to više neće moći jer će imati otpor i jednog i drugog naroda čiji su interesi ugroženi", kaže Siniša Karan.

"Mislim da su Srbi tu u poziciji da ne vide šumu od drveća i da pristaju na tu sitnu igru oko BiH, a da zanemaruju širi kontekst. Srpska politika traži oduvek da se dogovori sa liderima etničkih grupa, a zanemaruje dubinske kulturne i simboličke mogućnosti da se ublazi taj teški odnos naroda Srba i Bošnjaka, jer pregovarati s elitom i s narodom su dve različite stvari. Treba s bošnjačkim narodom raditi da se relaksiraju odnosi na kojima taj nacionalizam profitira", ocenjuje Mrdalj.

U godini u kojoj se navršava četvrt veka potpisivanja sporazuma koji je, kako se govorilo, Bosni i Hercegovini doneo mir, ali svim narodima nešto oduzeo, pokazatelj da se nešto promenilo mogli bi da budu lokalni izbori narednog meseca.

Mogli bi, ali ne znači i da će zaista biti i da se slična pitanja o BiH neće postavljati i za 25 godina.