Dana Budisavljević: Uzbuđena sam što HRT i RTS isto veče emituju film o Dijani Budisavljević

Dnevnik Diane Budisavljević osvojio je region nakog svog premijernog prikazivanja u Puli, gde je dobio šest nagrada, uključujući i Zlatnu arenu. Priča o hrabrosti, solidarnosti i empatiji, koja će u sredu biti emitovana i na RTS-u, govori o tome da se i u najgorim vremenima civilizacijskog pomračenja mogu pronaći svetli primeri čovečnosti koji treba da služe za primer budućim naraštajima.

Isprva ste hteli da film bude dokumentaran, ali ste se ipak odlučili da bude igrano-dokumentarni. Da li zbog toga što ste mislili da bi glumci mogli doneti drugačiju dimenziju i emociju ili je postojao neki drugi razlog?

– To je bilo jedno dugo putovanje koje je trajalo skoro deset godina, od fascinacije Dianinom pričom, do traženja načina kako ispričati tu veliku, za film gotovo preveliku priču.

Moja najuža filmska ekipa i ja imali smo puno vjere i entuzijazma, ali u mnogim stvarima koje se tiču stvaranja dugometražnog kino filma bili smo debitanti. Imali smo iskustvo u dokumentarnom filmu, a svakim danom je postajalo sve jasnije da priča koju želimo ispričati traži i svoje igrane dijelove.

Prije svega jer Diana više nije živa, kao ni itko od njenih suradnika, direktnih sudionika akcije. Živi su samo ljudi koje su spašavali kao djecu, ali oni nisu imali sjećanja na Dianu, bili su premali da bi se toga sjećali.

Tako smo došli do rješenja da film bude igrano-dokumentarni i odlučili da će ono što je Diana zapisala u dnevniku biti igrano, a svjedočanstva iz logora će nositi svjedoci. Važnu ulogu imaju i pronađene arhivske snimke iz logora.

Rekli ste da ste o snimanju filma o Diani Budisavljević razmišljali od 2010. godine. Mislite li da vam je dug vremenski period možda pomogao u sazrevanju te ideje i njenom ostvarivanju?

– Apsolutno. Ako je nešto tako dugo stajalo zaboravljeno, treba i svoje vrijeme da se ispriča. Inače bi to bila reportaža. Mene je zanimalo i ono emotivno, što je to značilo za Dianu, za preživjelu đecu i njihove obitelji.

Film su prije svega emocije i način na koji se priča. I ja sam na tom putu trebala vrijeme da sazrijem, da steknem nove vještine. Velika je odgovornost taknuti se u takvu temu.

Osim što je to bila neispričana priča, jedna od najvećih o spašavanju civila u Drugom svjetskom ratu u kontekstu cijele Europe, za naše prostore, kao i za odnose Hrvatske i Srbije to je konstantna točka prijepora, svađa i pokušaja revizije povijesti.

Mene je zanimalo što se stvarno dogodilo, a ne što netko želi čuti da se dogodilo.

Proteklih nekoliko godina svedoci smo uspona nacionalizma, ali i ekstremne desnice, širom sveta, kao i u regionu. Reklo bi se da je priča o Diani Budisavljević sada važnija i aktuelnija nego, recimo, pre deset ili dvadeset godina?

– To je relativno. Neki ljudi su mi rekli da vjeruju kako se možda ne bi dogodio rat devedesetih da je ovaj film snimljen ranije.

Posrijedi je možda idealistično gledanje, ali u Hrvatskoj zaista postoje tendencije negacije srpskih žrtava u NDH i to vrijeđa ljude čije su porodice doživjele ta stradanja. Isto tako i u Srbiji postoje mitovi o hrvatskom narodu kao genocidnom.

To moramo mijenjati, kao i prestati s jalovim raspravama koje se koriste u političke svrhe, pred izbore, ili da bi se sakrila neka druga nepovoljna dešavanja u tim državama, kao i nedostataci političke vizije.

Ta je povijest danas dovoljno daleko od nas da se može objektivno sagledati. Mi to sebi kao narodi i države dugujemo. Nekoliko dubokih i iskrenih priznanja i isprika.

Zašto mislite da veći broj ljudi nije i pre filma bio upoznat sa Dianom, posebno imajući u vidu žrtvu koju je podnela? Zašto je bio potreban film da bi njen podvig postao stvar opšteg znanja?

– Ne znam. Iako smo dugo istraživali za film, mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Film je samo poziv da se što više povjesničara i istraživača upusti u ozbiljan rad na onome što je bilo prešućeno u komunizmu.

U Jugoslaviji, iako je u mnogim stvarima bila daleko naprednija od današnjih sljednica, ipak bilo je tabu tema. Povijest se pisala dominantno u korist slave partije, vrlo se malo smjelo reći da i tada neke stvari nisu bile dobre.

Pogotovo netom poslije završetka Drugog svjetskog rata. S NDH su plašili djecu, ali istodobno se o njoj vrlo malo znalo, raspravljalo i pisalo. To je pak stvorilo misteriju oko NDH, a svaka misterija u nekom času postane jako privlačna. Što manje o nečemu znaš, slobodan si u to upisivati izmaštane vrijednosti.

Podvig Diane Budisavljević umnogome je prava definicija herojstva. Da li mislite da se čovek sa time jednostavno rađa ili je potrebno da ga nešto na to podstakne?

– Lijepo ste to rekli. Mislim da je kombinacija. Diana je to sigurno imala u sebi jer ona u Dnevniku, a niti ikada poslije, nije obrazlagala zašto se u to upustila.

Osim što kaže da za progonjene pravoslavke s djecom nije brinuo nitko pa se ona na to odlučila. Ona je osjetila neki unutarnji poriv, možda ga niti sama nije bila svjesna.

Osim Diane, bilo je jako puno vrlo zaslužnih ljudi da je akcija uspjela. Ali svi oni su bili zaposlenici, bilo Crvenog križa, nekog ministarstva, crkve. Srećom da su to bili neki sjajni ljudi, koji su pomagali i uz osobne rizike i najčešće protiv volje svojih nadređenih.

Diana se od njih razlikuje po tome što joj to ni na koji način nije bila dužnost. Ona je bila privatna osoba, žena uglednog doktora Budisavljevića, pravoslavca. Imala je već 50 godina, dvije odrasle kćeri koje više nisu živjele s njima.

Dakle osim poriva, imala je i mogućnosti, bio je trenutak za nju. Odradila je, ajmo tako reći, sve svoje građanske dužnosti, sve što se od nje očekivalo kao majke i supruge. Da su joj kćeri bile male, ne vjerujem da bi se u to upuštala.

Tu ne treba preskočiti podršku njenog supruga. On se protivio, mislio je da Diana previše riskira, da svi mogu stradati, ali ipak ju je cijelo vrijeme podržavao, i bez njegovih veza i podrške, akcija ne bi bila uspješna.

Osim hrabrosti i plemenitosti, život Diane Budisavljević je umnogome i tragična priča. Odmah posle rata joj je oduzeta kartoteka, a ona i njena priča namerno su zaboravljeni zbog Dianinog austrijskog porekla. Nije li ironično da su se, kada su se našli u ulozi pobednika i onoga ko odlučuje, oni koji su se borili protiv nacističkog režima i šovinizma ponašali isto kao ono protiv čega su se borili?

– To je taj dio o kojem sam vam i ranije rekla, to je taj kotač ponavljanja istih grešaka koji moramo ispravljati. I to je dio koji najviše treba istraživati.

Kako je moglo proći da se Diani oduzme kartoteka, da se toliki identiteti djece zagube? Kome je to moglo koristiti? Je li pobjednik bio toliko slijep, da mu je bilo važnije da sebi pripiše Dianine zasluge od onoga što će biti posljedice tog čina za spašenu djecu? Mi znamo tko je izdao nalog za oduzimanje kartoteke i tko je iskazao jasnu namjeru da se Diana izbriše iz povijesti.

Ali to nije dovoljno, nije mogla jedna osoba biti toliko moćna, previše je ljudi znalo za Dianinu ulogu.

Film je tu morao stati jer i Dianin dnevnik tu staje. Nadam se da će se kroz godine koje dolaze rasvijetliti sve okolnosti tih događaja, kao što se nadam i da će se jednom naći Dianina kartoteka.

Da li vam nagrade i odlične reakcije publike na ovim prostorima bude nadu?

– Sve s ovim filmom događa se nekako drukčije nego je to uobičajeno u regionalnom filmu, on kao da kroči nekim drugim putem.

Od načina na koji je rađen, do njegove pobjede u Puli koju nitko nije očekivao, do široke kino distribucije u regiji, brojnih premijera za pamćenje, toliko lijepih reakcija publike, do evo sad emitiranja na RTS-u i HRT-u na isti dan.

Dan 22.4. kojim se obilježava spomen na proboj posljednjih zatočenika Jasenovca kao i spomen na sve žrtve ustaških logora i holokausta. To je prvi put da će te dvije televizije emitirati isti film, istu večer.

Ne mogu vam reći koliko je moje uzbuđenje zbog tog i koliko me zanimaju reakcije, usudila bih se reći, višemilijunske publike. Pogotovo danas kada smo svi u izolaciji, kada je mali, oku nevidljivi virus, nadjačao svo sofiticirano oružje stvoreno za rat protiv ljudi.

Bar u tom trenutku ove dvije zemlje i njihovi građani, svaki sa svojim traumama i ožiljcima, osobnim i kolektivnim, bit ćemo kući i gledati kako usprkos svemu, život i ljubav pobjeđuju zlo.