Ko je Zlatiboru dao ime, miris i lepotu?

Arsen Đurić sa Zlatibora, govori o tome:"On je bukvalno čitave godine takav, od vrha do dna, što nije slučaj na ovim drugim sadnicama koje su posađene i prosto ne menja boju."

Otkriće zlatnog bora, pripisuje se šumarskom inženjeru Salihu Omanoviću. Botanički ga je ispitao, opisao 1927. kao posebnu vrstu, varijetet belog bora, pod nazivom Zlatiborika. Da bi čudesno drvo opstalo, Srbijašume će na 800 sadnica belog, nakalemiti zlatni bor.

Uroš Nešević, iz Parka prirode Zlatibor, kaže:"Nadamo se da ćemo za 20, 30, 40 godina i sa njih moći da uzmemo isto te plemke, i kasnije dobijemo još više jedinki zlatnog bora

Zlatni bor je kralj, a tri munike relikti iz tercijera, retka i zaštićena vrsta bora, kraljice su zlatiborskih planina. Donose dah svog prirodnog staništa - južne Italije.
Dalibor Botić iz "Srbijašume", objašnjava: "Ova munika stara je oko tri veka, visine 22 metra i prečnika krošnje 17 metara.

Među retkim i zaštićenim biljnim vrstama, u nedrima Zlatibora, i danas se viju priče i legende.

Predanje o jedinstvenoj šumi u Srbiji, sa isprepletanim i uvijenim granama, živo je i danas.

Borivoje Ilić, iz sela Negbina, seća se: "Priče, koje sam čuo od meštana mog sela, su da su se tu nekada igrale vile i pele uz borove, pa su borovi zbog toga sada čudnog oblika."

Dalibor Botić, iz "Srbijašume", dodaje:"Ovde nema nikakve misterije, ovde se radi o snegolomima, izvalama i vetrolomima pod uticajima prirode. Oni su doprineli ovakvom izgledu borova."

A u Dobroselici, među dobrim ljudima, zagledani u nebo, rastu borovi stolovaši. Tri vremešna "starca", koja, po priči meštana, pamte i Kosovski boj, pod zaštitom su države.

Desimir Marjanović iz sela Dobroselica, o njima zna mnogo:"Oni sad više ne rastu, zaokružili su krunu na vrhu i samo rastu u širinu i žive. Koliko će da žive,to niko ne zna."

Divlji i nepristupačan neznancima, krotak i mek gorštacima. Čuva Zlatibor sve svoje, od plahovitih vetrova i hirovitih snegova, da ostanu u njegovom krilu "ljudi a borovi".