Kritičarka portala Novosti: Serija „Nobelovac“ je izvanredna, a kasting genijalan

Živjeli, Andriću!

Do sada je na prvom programu Radio-televizije Srbije prikazano šest od ukupno osam epizoda igrane serije Nobelovac o životu Ive Andrića. Serija je izvanredna. U balansu dramske ekonomije funkcionira kao tumač duha i fakata političke epohe kroz Andrićev intimni fokus.

Nastala je u produkciji RTS-a i produkcijske kuće Tihomira Stanića koji tumači Andrića (i čija je frapantna fizička sličnost s Andrićem tek polazišna točka uvjerljivosti izvedbe), a on je uz Borišu Simovića redatelj i jedan od kreatora serije. Uz Stanića, kreatori serije su Ivan Velisavljević i Vladimir Roganović; scenaristi su Ivan Velisavljević i Jelena Mijović, uz Aleksandra Novakovića kao suradnika.

Pratimo, dakle, život književnika Andrića u par mjeseci 1961. godine, od trenutka kada je saznao da je dobio Nobelovu nagradu do njegovog povratka sa ceremonije dodjele, preko Švicarske, u Beograd. Svaka epizoda ima dvije narativne linije. U prvoj slijedimo Andrićeve pripreme za odlazak u Štokholm (i čitav politički, klasno-socijalni kontekst tog važnog trenutka ne samo za Andrića, nego prije svega za Jugoslaviju i njen ugled u svijetu), a druga je linija Andrićevog povratka u prošlost gdje se kroz biografske događaje preispituje kauzalnost nekih njegovih postupaka i stavova.

Kome ovakav koncept serije izgleda (pre)jednostavno, neka prenese gledateljsko strpljenje iz prve – ritmom (namjerno) spore epizode gdje se konstrukcija serije pažljivo historijski postavlja – u sve ostale.

Stvar je, naime, toliko savjesno i inteligentno napravljena da imate dojam da se Andrićev karakter pred vama polako rastvara tijekom serije, strukturom koncentričnih krugova. Imate, zapravo, dojam da su i autori serije morali ostati zatečeni inherentnom logikom materijala što je u nekom trenutku elegantno prešao rampu tvrde historiografije (na koju se itekako oslanja) u korist profinjene dramske igre vrhunskih glumaca.

A to bi onda bila potvrda činjenice da su autori nakon nekoliko godina istraživanja Andrićeve biografske bagaže donijeli mudru odluku: redukcija historijske građe na precizne (minimalno fabulirane) replike pridonijela je tezičnosti, spriječila ikakvu banalizaciju i kliznuće u pop-politički trač. Ovo nije prilika da se navedu imena glumaca/likova serije, ali vjerujte na riječ, kasting je genijalan.

Kako serija odmiče, biva jasnije da je lakše napraviti sapunicu o političkoj eliti poraća u Jugoslaviji i zapleta oko nepremostivih razlika građanske buržoazije i „novih boljševika", nego igranu dramsku seriju u kojoj Andrićev profil ostaje u limbu pitanja: kako jedini čovjek koji je osobno upoznao i Gavrila Principa i Hitlera, od „jezuita i kraljevog diplomate" koji je u Berlinu kao jugoslavenski ambasador svjedočio potpisivanje Trojnog pakta (ali ništa nije sam potpisao!) u svemu, i svemu usprkos ostaje pjesnik i najvažniji književnik nove Jugoslavije – uz Krležu, naravno.

Ilustracije radi, evo scene iz zagrebačke kavane u koju, nakon „pucnja u Sarajevu" dolazi iz Krakova mladi Sarajlija, bivši zagrebački student Ivo Andrić. On je u društvu Vladimira Čerine i još nekih momaka, Krleža za susjednim stolom, netom je objavljena kolektivna Hrvatska mlada lirika i s Andrićevim pjesama, a policija vreba na svakog tko je imalo sumnjiv. U sažetom obliku razgovor ide ovako:

Čerina: Pucanj u Sarajevu najavljuje čas kad će se Srbi, Hrvati i Slovenci ujediniti.

Krleža: Vidovdanske frazetine.

Čerina: Krleža, ti si stalno nešto protiv!

Krleža: Nisam protiv ujedinjenja nego protiv nacionalnih mistifikacija. Ti misliš da je vojska dobra osnova za stvaranje države. Ako će vojska na čelu sa monarhijom Karađorđevića stvarati državu, nećeš ti vidjeti ni slobode, ni pravde, ni jednakosti. A bome ni bratstva...

Andrić: Krleža ima pravo. Stomak je na prvom mjestu. Ali i pucanj u Sarajevu izraz je siromaštva i bijede u Bosni pod okupacijom. Među naprednom omladinom ima socijalista i nacionalista; monarhista i republikanaca. Ipak, svi se slažu da je prvi korak jugoslovensko ujedinjenje (…)

Krleža: (…) Kažem da je sve to bezazleni kult nacionalne energije. Sve su to samo fraze. Mada, moram priznati da bolje zvuče kada ih Bosanac izgovara. Živjeli, Andriću!