Arapsko proleće u evropskoj jeseni

Promenljiva dinamika evropskih otvorenih granica: Nemačka izdržala devet dana, Austrija deset, Hrvatska jedan, Slovenija ne bi nijedan, Makedonija, Srbija i Mađarska izgubile računicu, Grčka ide na izbore i digla ruke od kontrole granica. Stari kontinent zbunjen pred masom ratnih izbeglica, ekonomskih migranata i netransparentnih avanturista, koji od čitavog evropskog identiteta razumeju samo jednu stavku: bolji život.

Sada postaje jasno koje je tajno evropsko oružje u menadžmentu izbegličke stihije – Balkan. Balkanska geografija, često posvađane političke garniture, javnosti koje dugo pamte a na kratko zaboravljaju, duga istorija oskudice i trpljenja – sve su to za bogatije Evropljane dobri argumenti da balkanske države iskoriste kao privremenu tampon-zonu prema navali sa juga.

Najkraće rečeno, Evropa kupuje vreme dok ne smisli neku strategiju. Prema slučajnom uzorku raspodeljuje izbegličke kvote po Balkanu, dok se ne dogovori o širim evropskim kvotama.

Nedeljama je austrijska politika u vrlo grubim terminima opisivala mađarsko postupanje prema izbeglicama, da bi onda medijski izveštaji odjednom preko noći počinjali izjavom: "Zahvaljujući mađarskom zatvaranju granica, priliv izbeglica u Austriju zaustavljen."

Svi se po Evropi i dalje smeju Hrvatima, koji su već nakon 24 sata kapitulirali pred relativno malim brojem izbeglica, ali zaboravljaju da se Hrvatska već godinama nalazi u spiralnom političkom i ekonomskom padu bez dna. Evropa bi trebalo da im se smiluje, ako ni zbog čega drugog onda u spas manifestacije "Vinkovačke jeseni".

Nemačka, Austrija i Švedska ostalim članicama nameću politiku "prisilne solidarnosti", zaboravljajući da je odnos tri prema dvadeset i pet, ili da te tri zemlje zajedno čine jednu petinu stanovnika EU, u ekonomskim pokazateljima jednu četvrtinu ukupnog bruto dohotka EU.

Svakog gosta tri dana dosta

Mereno po toj narodnoj, Nemci su premašili meru dvesta posto; Hrvati podbacili 66,6 odsto. Austrija, koja u svim ozbiljnim pitanjima radi sve što i Nemačka, sada je sa suspenzijom "Šengena" čekala jedan dan duže od Nemaca, kako se ne bi reklo da radi sve što i Nemačka.

Kancelar Fajman je na pres-konferenciji u Berlinu prošlog utorka održao govor kao da se sprema za ekonoma kod Misionarki ljubavi Majke Tereze. Manji deo štampe je pohvalio njegovu empatiju, veći ga optužio zbog gubitka osećaja za realnost.

Još veću zbunjenost u javnosti donose protivrečni signali koje odašilje nemačka kancelarka Merkel. Nema dva meseca da je pred kamerama rasplakala malu Palestinku, koja je molila za azilantski status za svoju porodicu, da bi pre dve nedelje impulsivno suspendovala "Dublin 3" i stilizovala se u "kancelarku dobrodošlice" (Wilkommenskanzlerin).

Prema jednoj školski integrisanoj Palestinki zakon se primenjuje principijelno, prema osamsto hiljada do milion novih izbeglica koje se u Nemačkoj očekuju do kraja ove godine on se suspenduje pa vraća po nahođenju ("Dublin 3"), ili poštuje, a u stvari suspenduje ("Šengen").

"Mi to možemo", prenosili su nemački mediji izjavu kancelarke, nakon čega su sledili "Mi to ne možemo na taj način" ministra policije De Mezjera i "Ja to ne mogu nikako" Manfreda Šmita, donedavnog šefa Savezne službe za migraciju i izbeglice, koji je pre dva dana podneo ostavku.

Da bi se ovih dana opipao puls nemačke i austrijske javnosti, najbolje je pratiti elektronske medije. Osim retkih izuzetaka, kao na primer ORF-ovih dopisnika iz Budimpešte (Ernst Geleg) i Beograda (Kristijan Veršic), u svim ostalim prilozima vidljiva je strategija da se gledalište najpre dirne do suza, a tek posle toga informiše.

U onih desetak dana demonizacije Mađarske, voditelj iz bečkog studija je, u očekivanju spontane humanističke katarze mađarske nacije, dva do tri puta dnevno postavljao Gelegu isto pitanje: "Šta misli javnost o Orbanovim merama?", na što je dopisnik strpljivo odgovarao: "Stoje iza njega u sve većem broju."

Još je čudinje ponašanje nemačkog ARD-a, koji je u danima najveće krize uveo i jednu apsolutnu novinu – da redakcijski novinari intervjuišu jedan drugog šta misle o "autentičnosti kancelarke", o "ružnom evropskom licu" na primeru Mađarske, ili o "osramoćenoj Evropi".

Na sreću, Evropa je liberalni komad sveta, prava medijska kontrola nije moguća. Kad se ispod tako "pozitivno" intoniranih vesti pročitaju desetine i stotine onlajn komentara, jasno je da u nemačkoj i austrijskoj javnosti ne postoji ni partijski, ni koalicioni, ni društveni konsenzus o politici otvorenih vrata.

Najčešće se reaguje na rečenicu koju je kancelarka izgovorila prošlog utorka u Berlinu: "Ako sada počnemo da se izvinjavamo zato što smo u jednoj humanitarnoj situaciji pokazali prijateljsko lice, onda ovo nije moja zemlja."

Komentari se kreću od "Onda u redu, ovo nije njena zemlja", preko "Kancelarski posao pretpostavlja racionalne, a ne emotivne odluke" do "Mi Nemci ne primamo ekonomske izbeglice? Pa primili smo ih 16 miliona iz DDR-a!".

Šlus za azil-šoping

Podneti azil nije isto što i izabrati destinaciju za godišnji odmor, rekao je De Mezjer prošle nedelje.

Pre dva dana temu je prihvatio holandski premijer Mark Rute: "Moramo da zaustavimo praksu azil-šopinga". Nema biranja, gde se zakorači na tlo Evropske unije, tu se traži azil.

To je hrabar princip – sa kojim bi se balkanske države Makedonija, Srbija, Hrvatska ili Mađarska, kao najbliži centralnoevropski sapatnik, odmah složile – kad bi se zanemarila činjenica da je čitava situacija i eskalirala zbog toga što se on ne poštuje.

Ne bi li zaustavila argumente kritičara – da uvozom stotine hiljada muslimanskih migranata Astrija i Nemačka uvoze sebi i silom nameću drugima buduća paralelna društva – Merkelova ove nedelje upozorava da se "novim migrantima hitno moraju usaditi evropske vrednosti".

U izdanju od petka, austrijski Prese se bavi moralnom dilemom dobrovoljnih aktivista koji ovih dana pomažu izbeglicama: Da li treba medijski izveštavati ako izbeglice demoliraju stan? Ako su laki na svađi i nožu? Ili, u slučaju Hrvatske, ako gaze po glavama (izbegličkih) žena i dece da bi se popeli u voz za Sloveniju?

U izdanju od subote, isti list otvara pitanje "kurseva lepog ponašanja" za izbeglice: od toga da je religija privatna stvar, da žene nisu niža biža, da homoseksualci imaju pravo na život, do takvih banalnih stvari da se ne pljuje po podu, ili da se na pokretnim stepenicama stoji desno, a hoda levo.

Pretpostavimo da se ta vrsta problema brzo reši, šta dalje? Nemačka kao prave azilante posmatra samo Sirijce, Iračane i Eritrejce. Za ostale je, dok traje ova medijska gužva, u relativnoj tišini pripremila pooštreni zakon o brzom proterivanju odbijenih.

Šta će se onda desiti sa desetinama hiljada Avganistanaca, Pakistanaca i Albanaca koji se kreću sa talasom seoba? U kakvoj bezbednosnoj situaciji, u kom broju će se oni slati natrag u domovinu?

Istorija pala iz matematike

Reći da je EU namerno ostavila Balkan da se nosi sa rekom izbeglica, ne bi odgovaralo istini. Unijina surovost prema Balkanu ne nadilazi onu koju ona trenutno pokazuje prema vlastitom stanovništu, čiji se interesi dugoročno gaze.

U globalnim okvirima ne događa se ništa posebno, stanovništvo se preraspodeljuje, dok suma ekonomskog blagostanja ostaje jednaka. Iz vizure malih evropskih kultura, a u tom kontekstu je i Nemačka mala, reč je o katastrofi.

Do pre nekoliko dana to je govorio Orban, danas to govori austrijski vicekancelar Rajnhold Miterlener (ÖVP). "Solidarnost prema izbeglicama je potrošena. Na televizijskim slikama tužnih familija u bekstvu vidimo i one koji marš prema Evropi doživljavaju kao dobrodošlu avanturu", kaže Miterlener u intervjuu za Salcburger nahrihten.

Ako se za tri-četiri nedelje ne postigne dogovor o osiguranju evropskih spoljnih granica, onda će pod pritiskom javnosti i desnih partija evropske zemlje jedna za drugom zatvarati nacionalne granice. "Ako hoće da preživi, Evropa mora da postane tvrđava", kaže Miterlener i dodaje da je "svađa sa Orbanom besmislena".

Dok se nemački refleks pomoći napaja iz jedne velike krivice, austrijski je stečen kroz niz raznovrsnijih istorijskih epizoda. No one su matematički vrlo transparentne: 1914. u Austriju se slilo 200.000 izbeglica iz istočnih krajeva carstva, ali je mali broj ostao; 200.000 iz Mađarske 1956, ali se samo jedna desetina tu i naselila; 1968. došlo je oko 40.000 Čeha, ali ostalo samo 10.000; iz Bosne je devedesetih došlo 90.000, ostale dve trećine.

Ti ljudi su uglavnom bili kulturno "kompatibilni", brojno pregledni, a većina ih je već u procesu primarne socijalizacije apsolvirala kurseve lepog ponašanja.

Nove mase koje dolaze ne uklapaju se u taj istorijski model, one su potpuno novi fenomen. Njihov dolazak je najbliži antičkom demografskom modelu "ver sacrum" (sveto proleće), gde se mladi muškarci šalju u svet da za pleme, klan, porodicu osvoje nove materijalne i teritorijalne resurse, postave nove granice krvnog i tribalističkog identiteta.

Hrvatsko insistiranje da ih puste da u miru proslave "Vinkovačku jesen" dobija tako potpuno novu dimenziju.

Број коментара 7

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 23. јул 2024.
23° C

Коментари

Dobar tekst, ali..
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Zelja za lepotom
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Bravo
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Miss
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Treba li zabraniti lepotu?
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару