Читај ми!

Jedna dijasporska biografija: Milinko Milo Milovanović

Malo ko je, prisustvo Srba u Berlinu, s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka, obeležio toliko, kao Milinko Milo Milovanović. Jednom rečju, nije moguće opisati sva polja njegovog delovanja, a među oblastima, gde je on mnogo postigao, pre svega su, sport, zatim kulturno-zabavni život, humanitarno angažovanje, a u posledenje vreme i privredna saradnja Srbije i Nemačke. Ne da bi se o njegovom životu moglo napisati više romana, nego bi oni bili i potpuno različitih žanrova.

Sa svojih 68 godina, daleko od toga da je dao završnu reč kada je u pitanju njegovo angažovanje na promociji Srbije, pa i kada je sport u pitanju. Zahvaljujući njemu, reprezentacija Srbije u art-fudbalu, gde se takmiče poznati glumci, pevači ili nekadašnji sportisti, učestvuje na svetskim prvenstvima, i veoma je uspešna među 16 najboljih nacionalnih timova. Prvenstva su se do sada održavala u Moskvi, što ove godine neće biti moguće, a Milo je izdejstvovao, da svetsko prvenstvo ove godine bude upravo kod nas, u Beogradu.

Milinko Milo Milovanović rođen je u topličkoj Velikoj Plani, kod Prokuplja. Rano se seli kod sestre u Beograd, i okušava se kao pionir u fudbalskim klubovima, Bratstvo i Palilulac. Odmah nakon osnovne škole, 1970. pridružuje se ocu i dedi, koji su već živeli u Berlinu. Deda je neposredno nakon Drugog svetskog rata stigao u Nemačku, i radnu karijeru započeo u folksvagenovoj autoindustriji, u Volfsburgu. Otac je došao šezdesetih godina, kada su se već mnogi iz bivše Jugoslavije odlučivali na taj korak.

Nakon srednje škole, i Milo se okušao u automobilskoj branši, kao automehaničar pri Mercedesu, gde je dogurao do majstora, a falilo mu je i godinu i po dana da postane mašinski inženjer. Sve tri generacije Milovanovića, ipak su se prevashodno bavile gastronomijom. Odmah po dolasku, krenuo je da igra fudbal u berlinskoj Herti, međutim, negde 1972. i 73. počeli su da se prikazuju popularni filmovi sa Brus Lijem, što mu je odvuklo pažnju od fudbala. Milo se brzo prebacio na karate, zatim na tekvondo, pa na boks i konačno na kik-boks. O tom vremenu, Milo navodi:

"Po završetku srednje škole, najpre sam radio kao automehaničar u Mercedesu, što je potrajalo, ali me nije sprečavalo da i dalje treniram i obučavam druge u svojoj školi. Zatim sam postao majstor u oblasti automehanike, a falilo mi je još godinu i po dana da postanem i mašinski inženjer. Pažnju od ove struke odvukli su mi škola borilačkih veština koju sam otvorio, a uskoro je došao i kafić."

Važan događaj, koji ga je dodatno motivisao da se posveti jednoj od borilačkih veština, bila je prva promocija kik-boksa u Berlinu, 1974. godine. Te manifestacije Milo se dobro seća:

"Tada je u Berlinu organizovano Evropsko prvenstvo. Nažalost, nisam uzeo nijednu medalju, iz prostog razloga, što mi, kao pripadniku jednog drugog saveza, nisu ni dozvolili da se takmičim. Svejedno sam ispratio prvenstvo sa velikim interesovanjem. Svetski publicitet takmičenja, takođe nije izostao, a među prisutnima, našli su se i Čak Noris, kao i Linda Li, udovica godinu dana ranije, tragično preminulog legendarnog kung-fu majstora i svetski poznatog glumca, Brus Lija."

Sa kojom strašću je Milo harao sportskim borilištima u različitim borilačkim veštinama, i istovremeno ostao veran bojama zemlje iz koje potiče, dočarava nam sledećim rečima:

"U karateu sam 12 puta bio prvak Nemačke, i to u stilu šotokan. 1981. godine postao sam prvak Evrope u tekvondou, i to kao reprezentativac Jugoslavije. Među poznatijim tekvondo borcima u Jugoslaviji, bio sam jedini iz Srbije."

 Od restorana do izbegličkih domova

Nije lako utvrditi u kojoj oblasti je Milo najpre krenuo da niže uspehe, ali srećom, počinje i sam priču o ulasku u ugostiteljske vode:

"Prvi restoran otvorio sam negde 1981, i to je bilo u samom centru grada, na mondenskom Ku-damu, a restoran se zvao "Kod belog crnca" ("Zum weisse Moore"). Krenuo sam sa velikim minusom, jer sam uzeo kredit od 130.000 maraka, ali sam taj dug brzo pokrio. Ovaj posao vodio sam punih pet godina. Nakon solidnog uspeha, prodao sam restoran za tri puta veću cenu od uložene, za 400.000 maraka, što je bio moj startni kapital za dalje poslove. Planirao sam da od zarađenog novca sa suprugom Marijom kupim hotel u njenom zavičaju, u Španiji. Taj plan se ipak nije ostvario, ali sam onda krenuo sa domovima za izbeglice. Otvorio sam dom, koji je bio prvi u Berlinu, i obezbedio sam smeštaj za 560 izbeglica. To je bilo još osamdesetih godina, kada je trebalo smestiti Ruse, koji su tražili spas od Černobila. Nakon pada gvozdene zavese, pohrlili su mnogi sa one druge strane, koje je trebalo smestiti u zapadnom Berlinu. Nedugo zatim, kreću ratovi u bivšoj Jugoslaviji, pa sam se brže bolje potrudio da zbrinem što više naših ljudi."

Profit od restorana bio je dovoljan, da se nešto odvoji i za sport. O tome Milo dalje navodi:

"Među borilačkim veštinama, sebe sam najviše našao u kik-boksu, i uskoro sam otvorio i školu borilačkih veština. U školu borilačkih sportova, nas nekoliko uložilo je tačno milion maraka, a u izbegličke domove milion i po. Broj polaznika u školi dostigao je cifru od 5000 i imali su mogućnost da biraju između više borilačkih veština.

Menadžersko angažovanje u sportu, Milu nije smetalo da trenira nove generacije, kao i da se i sam takmiči i niže lične uspehe.

"Kao vrlo mlad, 1980. postajem selektor nemačke kik-boks reprezentacije, koju sam vodio i kao sportski direktor sve do 1995, a u međuvremenu ne prestajem i dalje da se takmičim. Tri godine sam bio i predsednik Nemačke kik-boks reprezentacije. Trenerskim poslom počeo sam da se bavim znatno pre nego što sam završio takmičarsku karijeru. Nije bilo titule koju nisam osvojio, jedino ograničenje mi je bilo što sam bio strani državljanin. Sa timom Nemačke reprezentacije koji sam vodio kao trener, bili smo prvaci Evrope u Londonu 1988, i prvaci sveta u Berlinu 1991. godine. Zadnji put, lično sam nastupio na takmičenju sa 39 godina", seća se Milo.

Milovanović je imao toliko energije, da mu angažovanje u sportu nije bilo dovoljno, već je ponovo svoj život upotpunio i ugostiteljskim poduhvatima, koji su znatno obogatili društveni život naših ljudi u Berlinu:

"Nakon nekog vremena, ipak se vraćam ugostiteljstvu, i otvaram kafić "Top 3" sa 60.000 maraka, u Lerter Štrase (Lehrter Strasse), u Alt-Moabitu. Tada je moglo mnogo više da se zaradi nego danas. Ujedno, finansiram i otvaranje istoimene televizije u rodnom Prokuplju, koju sam deset godina kasnije poklonio opštini. To je bilo devedesetih godina, kada su besneli ratovi u republikama bivše Jugoslavije, i kada je bilo vrlo rizično upuštati se u takve poslove."

O tome koliko se Milo trudio da našim ljudima obezbedi ugodnu atmosferu, saznajemo iz sledećeg navoda:

"U kafić u Berlinu, najviše su dolazili naši ljudi, a uvek kada pokušaju i Nemci da se tu okupljaju, mi ih upozorimo da je u pitanju zatvorena manifestacija, pa je domaća atmosfera ostala „netaknuta". Kafić je radio 24 sata dnevno, i uvek je bilo naših ljudi koji su imali potrebu da dođu posle radnog dana, bez obzira koja je smena bila u pitanju i svi su bili zadovoljni i osećali se kao kod kuće."

 Posao, ali i humanost

U želji da obezbedi mesto gde može da se okupi veći broj naših ljudi, Milo preduzima i sledeći korak:

"Devedesetih godina, otvorio sam i diskoteku "Ćapa ćapa" gde se slušala samo naša muzika, a onda sam krenuo i sa organizacijom humanitarnih koncerata, kako bismo pomogli našim ljudima, u ratom ugroženim područjima. Ulog u diskoteku je bio 700.000 maraka, što se odrazilo i na postignuti kvalitet, a tokom gostovanja, i Zdravko Čolić nije krio utisak, da je to najlepša diskoteka koju je posetio u Evropi. Ova ekskluzivna i ogromna diskoteka bila je u samom centru, u ulici Budapester Štrase, kod hotela Interkontinental. Kasnije sam organizovao koncerte i u Univerzal hali, kod mosta Gockovski, u kvartu Alt-Moabit."

Nakon početka bombardovanja 1999. godine, Milinković nije sedeo skrštenih ruku.

"Tokom bombardovanja 1999. godine, organizovali smo tri humanitarna koncerta, sa Zdravkom Čolićem, Jelenom Karleušom i Acom Lukasem, čije smo kompletne prihode namenili članovima sedam porodica, koje su svu imovinu izgubile tokom bombardovanja. Ulaz je bio slobodan, ali gosti nisu štedeli da se za ugrožene prikupe novčana sredstva, što sam učinio ja, i moji sinovi sa po 2.000 maraka, kao i mnogi moji prijatelji. Novac im je uručen direktno, što su propratile i kamere televizije Top 3 iz Prokuplja, i mnogi drugi mediji u Srbiji. Imao sam potrebu da koliko god mogu pomognem našim ljudima, bez ikakve želje da se to u medijima posebno ističe, i veoma sam ponosan zbog toga. Pomognuta je jedna porodica i u Crnoj Gori, a preostala sredstva su upućena u Beograd. Ujedno smo bolnicu u Prokuplju potpomogli opremom koja je transportovana u dva kamiona. Potrudio sam se da sve to sam finansiram", kaže Milo.

Da ne može bez sporta, a ni sport bez njega, kazuju nam sledeći podaci:

"Ja sam još uvek u sportu. Zadnjih deset godina sam selektor Nemačke reprezentacije u art-fudbalu. Svake godine održava se svetsko prvanstvo u Moskvi, a 2015. takmičenje je otvorio lično Putin. Pored više "svetskih fudbalskih sila", kao što su Brazil, Argentina, Holandija i druge, ja sam uveo i reprezentaciju Srbije, sačinjenu od cenjenih pevača, glumaca, sportista, a u tome mi je pomogao Maksa Ćatović. Predsednik našeg tima je Emir Kusturica. Pre par nedelja upravo me je nazvao Maksa Ćatović, pošto ovo svetsko prvenstvo neće moći u Moskvi da se održi, zbog poznatih razloga, da svetsko prvenstvo organizujemo u Beogradu. Pitao me je da li bih ja bio spreman da ih u tome podržim, i naravno da ću da ih podržim. I sada se to sprema u Beogradu. Na prvenstvu će učestvovati 16 art-fudbal reprezentacija. Maksa me je još pitao, da li da zovemo i rusku reprezentaciju, a ja sam mu rekao, obavezno! Pored toga što sam selektor, već tri godine sam predsednik Nemačkog saveza art-fudbala."

Tako je Milo bio predsednik i selektor Nemačke reprezentacije, u dva potpuno različita sporta: u kik-boksu, i u art-fudbalu, što do sada još nije zabeleženo.

Šta sve donose veliki sportski uspesi, Milo je još naveo:

"Poznavao sam dosta poznatih ličnosti, svetskih glumaca, a kroz ova prvenstva, upoznajem ih i srećem još više. Od fudbalera, na prvenstvima, družio sam se i sa fudbalskim zvezdama, kao što su, Maradona, Pele, Plata. Te poznate ljude, upoznavao sam još u vreme kada sam se samo bavio kik-boksom, kao što je Van Dam, a Stiven Segal je navraćao i kod mene kući. Sa Arnoldom Švarcenegerom sam jednom "iz zezanja" obarao ruku. On je inače i reklamirao moj Amer čaj. Među mojim poznanicima našle su se, još, supruga i ćerka Elvisa Prislija."

Svetsko prvenstvo u art-fudbalu, zadnji put je bilo pre dve godine. Onda je u finalu, nemački tim koji sam vodio, izgubio od Irana sa 2:1, i zauzeli smo drugo mesto, dodao je Milo.

Svetsko prvenstvo u art-fudbalu se bliži, a o tekućim pripremama, Milinković kaže:

"Što se tiče priprema, ja sam odgovoran za nemački tim, i pripreme obavljamo u saradnji sa klubom FC Srbija iz Berlina, i kod njih se pripremamo, a takođe trčimo i u hali. Generalno, cela priča sa art-fudbalom je jedan humanitarni projekat. Do sada smo skupili 8 miliona evra, namenjenih deci bez roditeljskog staranja. Zato, svi ti glumci i nekadašnji sortisti, gde spadam i ja, radimo bez nadoknade. Naš tim, priprema se u Srbiji, i mogu reći da imamo izuzetno jaku ekipu.

 Zagrljaj sa Putinom

Koliki publicitet svetsko prvenstvo u art-fudbalu uživa u Rusiji, govori i interesovanje predsednika ove velike zemlje:

"2015. godine, bilo je otvaranje svetskog prevenstva u art-fudbalu, kome je prisustvovao i Putin. On je pozdravio sve nacionalne timove, ali je odlučio da samo Nemačku reprezentaciju primi u svoj kabinet. Odlično govori nemački jezik i sa svima se pozdravio. Dok se pozdravljao sa mnom, pitao me da li sam i ja Nemac, na šta sam mu odgovorio, „Ne, ja sam Srbin!", nakon čega me zagrlio. Neverovatan čovek, malog rasta, sa pogledom zmije, a kada se rukujete s njim, osetite da je osoba neverovatne odlučnosti", potvrdio je iskusni sportski borac i takmičar.

 Čovek od poverenja

Zadnjih godina, ljudi iz Nemačke vlade, intenzivno pokušavaju da uspostave kontakte sa političarima i privrednicima iz Srbije, da bi se što više unapredila privredna saradnja ove dve zemlje. Kao čoveka, koga dugo poznaju, i u koga imaju veliko poverenje, zvali su Milinka Milovanovića da se pridruži njihovom timu, i predstavi im privredne resurse Srbije.

"Već sam 3-4 puta bio sa nemačkom delegacijom privrednika, koju je Nemačka vlada izabrala, a delegaciju je jednom predvodio i predsednik Savezne Republike Nemačke, Frank-Valter Štajnmajer. Imali su planove da deo prozvodnje folksvagena prebace u Srbiju, kao i proizvodnju akumulatora. Još se očekuju rezultati pregovora, pošto je korona sve to znatno poremetila", kaže Milo.

U slobodno vreme, Milo se druži sa prijateljima iz Srbije, posebno sa Darkom Đorđevićem, koji je takođe iz Prokuplja, ali je dobar deo života proveo u Štutgartu i Berlinu. Darko mu se nađe pri ruci, kad god obaveze, koje je sam izabrao, prevaziđu čak i njegove mogućnosti.

O svojoj porodici, Milo još navodi:

"Sa suprugom Marijom imamo dva sina Davida i Danijela, i ćerku Dijanu, kao i dva unučeta, i svi živimo u Berlinu. Imamo kuću pored jezera. Supruga je iz Španije, gde takođe imamo kuću, a njeno puno ime glasi Marija Serano Dolores. Upoznao sam je već sa 16 godina, a 1976. smo se uzeli, oboje sa po 22 godine. Iste godine, rodio nam se prvi sin, David. Od moje dve starije sestre, jedna živi takođe u Berlinu, u kući pored nas, sa porodicom, a druga je u Beogradu.

Sin Danijel je igrao fudbal u Herti, u Bundesligi, a za reprezentaciju Srbije, odigrao je 4 utakmice, u kategoriji do 19 godina. U Beogradu je igrao za FK Bežanija, a onda ga je fudbalski transfer odveo na Maltu, gde je igrao u prvoj ligi, odakle se posle par godina vraća u Berlin. Sada, sa 34 godine, igra u Trećoj austrijskoj ligi, u bečkom klubu SV Švehat, gde živi i radi."

Dosadašnje rezultate u sportskim i životnim borbama, koji još nisu konačni, Milinko Milo Milovanović sažeo je u par reči:

"Uvek sam nastojao da budem vredan, ali je i sreća odigrala svoju ulogu, pa je ta uspela kombinacija dala rezultate, na koje ne mogu da se požalim. Najvećim uspehom smatram ipak, što sam uspeo da sačuvam porodicu, i održim je na okupu", ne zaboravlja Milo ni najveće vrednosti srpske tradicije.

субота, 27. јул 2024.
31° C

Коментари

Dobar tekst, ali..
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Zelja za lepotom
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Bravo
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Miss
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару
Treba li zabraniti lepotu?
Избор за Мис Србије на Тргу републике – женско тело на јавном кантару