Milojko Budimir: Uništena imovina Srba iz Hrvatske procenjuje se na 30 milijardi evra

Svake godine početkom avgusta Milojko Budimir odlazi u Crkvu Svetog Marka u Beogradu i pali sveću za sve stradale izbeglice nakon akcije Oluja, a seća se i svih onih desetina hiljada nesretnika koji su bili prisiljeni na tegoban egzodus sa svojih ognjišta. Ovaj nekadašnji kustos kninske tvrđave o tome je nedavno napisao knjigu "Putevima srpskih stradanja" s pitanjem koje su verojatno nebrojeno puta sebi postavili izbeglice iz Hrvatske: Ima li nade da se vrate oni koji su morali pobeći da bi sačuvali gole živote? Budimir je bio dugogodišnji predsednik Udruženja Srba iz Hrvatske, s kojim je i danas intenzivno vezan i koje ove godine obeležava tri burne i tegobne decenije svoga postojanja.

 Udruženje Srba iz Hrvatske osnovano je u Beogradu godinu dana prije raspada Jugoslavije. Je li među motivima osnivanja bio i predosećaj o budućim ružnim događajima?

"Udruženje Srba iz Hrvatske osnovano je na Vidovdan 1990. godine, kao nevladina, nestranačka i društveno-humanitarna organizacija. Ono je formirano u vremenu političkih proturječnosti u SFRJ, kada na scenu u Hrvatskoj dolaze zagovornici otvorenih separatističkih težnji, dok su recidivi iz Drugog svjetskog rata u međuvremenu dobili takav zamah da su među Srbima izazvali mnoge zebnje i strahove. Udruženje Srba je nastalo u cilju ukazivanja na opasnost i na posljedice takve politike, pa je ono pokušalo i da sugeriše važnost mirnog rješavanja naslijeđenih političkih sukoba. Postojeća istorijska građa o radu Udruženja je svjedok ovakvog njegovog đelovanja. Tako je Udruženje odmah nakon formiranja poslalo pismo Evropskom parlamentu u Strasbourgu s molbom da uputi delegaciju u Hrvatsku radi uvida u položaj Srba koji su do donošenja hrvatskog Ustava 1990. imali prava konstitutivnog naroda, a ne nacionalne manjine. Pod pritiskom hrvatskih vlasti Srbi su već 1990. počeli napuštati svoje poslove, stanove i kuće, tako da je do kraja 1991. iz Hrvatske izbjeglo oko 125.000 Srba", kaže Budimir.

 Ko su bili pomagači Udruženja u njegovim humanitarnim akcijama?

"Udruženje je uspješno sarađivalo s Crvenim krstom SFRJ i Srbije te Međunarodnim Crvenim krstom iz Ženeve u Beogradu. Posebno srdačna saradnja ostvarena je sa Srpskom pravoslavnom crkvom u zajedničkim naporima da se ugroženim Srbima u Hrvatskoj pruži pomoć u očuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta. Udruženje je zaista cijenilo napore SPC-a da se na ekumenskim principima dvije hrišćanske crkve nađe razumijevanje u rješavanju složenih pitanja srpsko-hrvatskih odnosa. Takođe, da bi se izbjeglo uništavanje kulturnog blaga Srba u Hrvatskoj, u više navrata organizovano je njegovo spašavanje i u tome je aktivnu ulogu imalo i Srpsko kulturno društvo "Zora", koje je osnovano 1989. u Kistanjama kod manastira Krka. Sve prenijeto kulturno blago u Srbiji je restaurirano i zaštićeno od propadanja."

 Kako je Udruženje reagovalo na početak rata u nekadašnjoj Jugoslaviji?

"Organizovano je više protestnih skupova, od kojih se izdvaja skup 11. septembra 1991. na Trgu Republike u Beogradu na kojem je bilo prisutno oko 80.000 ljudi. O postojanju logora u Pakračkoj Poljani, Marinom Selu i drugđe naše udruženje je upoznalo javnost vrlo brzo preko knjige "Stradanje srpskog naroda na području Zapadne Slavonije". S olakšanjem je na početku rata dočekano potpisivanje primirja u Ženevi između Vlade SFRJ i Hrvatske, ali se to primirje nije poštovalo. Udruženje je reagovalo i na rješenje arbitražne komisije Evropske zajednice, tzv. Badinterove komisije, koja je donijela odluku da SFRJ više ne postoji i tim aktom pravno je podržana secesija Slovenije i Hrvatske. S druge strane, izrazili smo zahvalnost Cyrusu Vanceu koji se zalagao za mirno rješenje sukoba u Hrvatskoj, preko formiranja plavih šljemova u okviru Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Obavijestili smo javnost da su se uprkos dolasku UN-ovih mirovnih snaga u Hrvatskoj događala ubistva, paljenje kuća i uništavanje imovine. U prvoj polovini 1992. rad Udruženja se odvijao u prikupljanju humanitarne pomoći za oko 200.000 pristiglih izbjeglica u Srbiji, od domaćih donacija, ali i od srpskih klubova i humanitarnih organizacija u inostranstvu. Tako su aktivisti društva "Nikola Tesla" iz Ciriha, pored odeće, obuće i novca, poklonili i dva sanitarna vozila i nekoliko tona lijekova i sanitarne opreme za bolesne i iznemogle."

 Kako ste delovali sredinom 1990-ih, kada je izbeglica iz Hrvatske u Srbiji bilo najviše?

"S obzirom na to da je u operaciji Oluja iz Hrvatske protjerano oko 220.000 Srba, Udruženje se u prvom trenutku obratilo svojim podružnicama i zavičajnim klubovima za prikupljanje hrane i drugog materijala. Udruženje je pokrenulo inicijativu za popis izbjeglica, a Vlada Srbije je formirala Krizni štab za njihov prihvat. Pristupilo se akciji spajanja porodica i regionalnom grupisanju izbjeglica prema onim mjestima, naročito u Vojvodini, u kojima su od ranije živjeli njihovi kolonizovani rođaci. Udruženje je sačinilo i prioritetan plan pod nazivom Pokret za povratak izbjeglica. Formiran je Odbor za povratak koji je obavio mnoge konsultacije s predstavnicima izbjeglica, s podružnicama i zavičajnim klubovima i s čelnim ljudima SPC-a. U međuvremenu, delegacija Udruženja posjetila je u više navrata njemačku, francusku, kanadsku i ambasadu Velike Britanije i ukazala na težak položaj preostalih Srba u Hrvatskoj zbog diskriminacijskih zakona prema Srbima i stalnih opstrukciju povratka izbjeglih Srba."

 Kako su izgledali kontakti Udruženja s institucijama Republike Srbije u to vreme?

"Poslije upornog zalaganja našeg Udruženja da se donese državni program za trajno rješavanje problema prognanih i izbjeglih lica u Srbiji, Ministarstvo građevinarstva Srbije je augusta 1997. godine izradilo Program za trajno rješavanje problema prognanih i izbjeglica. To je bio prvi ozbiljan i cjeloviti dokument u kome je naveden broj izbjeglica i prognanika, kao i njihovo procentualno učešće u stanovništvu Srbije, teritorijalna rasprostranjenost, starosna struktura, obrazovanje i njihovi planovi za budućnost. Udruženje je takođe podržalo Program za integraciju izbjeglica i prognanika u SRJ koji je sačinio Ekonomski fakultet u Beogradu, a tek je vlada Zorana Đinđića, maja 2002. godine, donijela Nacionalnu strategiju za rješavanje izbjegličke problematike... Konačno, Udruženje Srba iz Hrvatske iniciralo je i osnivanje Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske koja do danas okuplja 32 takva udruženja."

 Drama srpskih izbeglica može se meriti i njihovom respektabilnom porodičnom imovinom i stoletnim materijalnim i duhovnim nasleđem koje su pod pritiskom morali napustiti.

"Lako je zaključiti da su Srbi iz čitave Hrvatske, koji se sada nalaze u izbjeglištvu, mnogo toga stvorili svojim radom i zalaganjem. Zato prognani Srbi iz Hrvatske s pravom očekuju da im se vrati njihova uništena i opljačkana imovina, koja se prema nezvaničnim podacima procjenjuje na oko 30 milijardi eura. Ta imovina, na primjer, uključuje oko 600.000 hektara zemljišta, od kojeg 320.000 hektara najplodnije zemlje i oko 120.000 hektara pod šumom, vinogradima i voćnjacima. Takođe i oko 18 miliona kvadratnih metara građevinskog prostora, od čega 14 miliona kvadratnih metara stambenog i četiri miliona kvadratnih metara poslovnog prostora. Tu je oko 400.000 poljoprivrednih mašina, 64.000 motornih vozila, oko 440.000 opremljenih spavaćih i dnevnih soba, kuhinja i trpezarija, kao i 760.000 raznih kućnih aparata i tehničkih uređaja. Zatim oko 980.000 grla krupne stoke, oko 18 miliona čokota vinove loze, osam miliona stabala voćaka i oko 120.000 košnica pčela... Od posebne važnosti za ovu problematiku trebao je biti Bečki sporazum o sukcesiji, od 29. juna 2001. godine, koji je potpisalo svih pet država sljednica bivše SFRJ, a Hrvatski sabor ga je ratificirao 3. marta 2004. Posebno je bio važan Aneks G ovog ugovora koji reguliše privatnu imovinu i stečena prava i Aneks E koji reguliše penzije. Nažalost, Bečki sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru i zato su bila brojna naša reagovanja na nepoštovanje ovog sporazuma. Zbog svega toga mnogi povratnici ponovno napuštaju Hrvatsku i vraćaju se u Srbiju, kamo su i prethodno izbjegli."

 Pitanje stanarskog prava za Srbe izbegle iz Hrvatske vuklo se godinama na raznim domaćim i međunarodnim adresama?

"Preko 42.000 izbjeglica i prognanika iz Republike Hrvatske nije povratilo stanarsko pravo, odnosno pravo na korištenje stana i otkup pod istim uslovima, što predstavlja stečeno imovinsko pravo koje je postojalo u doba bivše SFRJ, pa je time srpska populacija diskriminisana u odnosu na ostale građane Republike Hrvatske. Pokazalo se dalje da je Program stambenog zbrinjavanja, koji je inicirala hrvatska vlada, bio čista prevara i svi oni koji su u tome suđelovali morali bi povući određene konsekvence. Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja RH, srpskim povratnicima prema tom programu od 2006. do 2011. godine dodijeljeno je ukupno 1.409 stanova. Pružena im je opcija da prihvate program stambenog zbrinjavanja sa statusom zaštićenog najmoprimca, što u prevodu znači da njima još uvijek nije omogućen otkup stana. Za mogućnost otkupa dobivenog stana potrebno je da zaštićeni najmoprimac ima status stranca sa stalnim boravkom. Prema našim informacijama, do sada je potpisano vrlo malo ugovora za takav otkup stana.

Preko 42.000 izbjeglica i prognanika iz RH nije povratilo stanarsko pravo, odnosno pravo na korištenje stana i otkup pod istim uslovima, pa je time srpska populacija diskriminisana u odnosu na ostale građane RH", kaže Budimir.

 Kako je Udruženje reagovalo na ovakve norme vezano uz izbeglice?

"Udruženje Srba iz Hrvatske već godinama ukazuje na to da Hrvatska samo govori o povratku Srba, a u praksi čini sve da do povratka ne dođe. Svakom ko je dobronamjeran postalo je jasno da je nerješavanje stanarskih i drugih prava u funkciji etničkog čišćenja. Hrvatska je u vrijeme rata, a posebno u Bljesku i Oluji, prognala ukupno preko pola miliona Srba, tako da su oni ostali i bez biološkog, radnog i intelektualnog potencijala u Hrvatskoj. Samo iz gradova u kojima nije bilo rata otjerano je preko 124.000 Srba, oteto je 25.000 stambenih jedinica i minirano oko 10.000 objekata koji su pripadali Srbima. Osim toga, za vrijeme rata u Hrvatskoj poginulo je i nestalo oko 7.000 Srba. Od oko 2.300 Srba koji su se vodili kao nestali Hrvatska je tada priznavala samo njih 930. Takođe, u Hrvatskoj postoje 22 registrovane grobnice nastale poslije Bljeska i Oluje u kojima je pokopano preko 600 ljudi, dok se identifikacija na Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu odvija izuzetno sporo. Od 1995. godine do danas identifikovani su posmrtni ostaci tek 453 ubijenih Srba."

 Kada danas pogledate istorijski pejzaž egzodusa Srba iz Hrvatske u poslednjih 30 godina, šta vidite?

"Definitivno vidim neadekvatan pristup pravima srpskih izbjeglica iz Hrvatske u njihovoj matičnoj zemlji svih ovih godina. Uprkos brojnim pomacima ostvarenim kroz proces regionalne saradnje, i dalje su aktuelna neriješena pitanja dospjelih a neisplaćenih penzija, dinarske i devizne štednje, oduzetih stanarskih prava, izostanak obnove više od 10.000 srušenih srpskih kuća u područjima gđe nije bilo ratnih dejstava, kao i povrata oduzetog poljoprivrednog zemljišta. Ono što je posebno zabrinjavajuće je izostanak adekvatnog odgovora nadležnih institucija Republike Hrvatske na porast broja incidenata zasnovanih na nacionalnoj osnovi i proisteklih iz govora mržnje, kao i odsustvo zaštite srpskog jezika i pisma."

 Kakva će, po vama, biti sudbina preostalih Srba u Hrvatskoj, kao i onih raseljenih, u godinama koje slede?

"Malobrojno srpsko stanovništvo koje se vratilo ili ostalo da živi u Hrvatskoj izloženo je stalnim pritiscima. Da bi sačuvali goli opstanak, Srbi su na primjer prisiljeni na pokatoličenje, tako da je na području Hrvatske u proteklim decenijama već prekršteno više od 30.000 Srba. Ono što još mogu Udruženje Srba iz Hrvatske i Srpsko kulturno društvo ‘Zora' jest da stalno ulažu napore u očuvanje kulturnih posebnosti, osobitosti jezika i vrijednosti identiteta izbjeglica iz Hrvatske, jer je to jedino što su Krajišnici u tim strašnim godinama mogli ponijeti sa sobom. Naša dva društva promovisala su već puno književnih i drugih radova naših ljudi s tematikom iz starog kraja. Odgovorni smo da što duže sačuvamo osobitosti toga jezika i naših običaja, kojima prijeti opasnost da kroz određeno vrijeme izumru, zajedno s izbjeglim Krajišnicima", ističe Milojko Budimir.