Skriveni svet drveća

Inženjer šumarstva Peter Voleben potpuno je promenio način upravljanja šumskim područjima u Nemačkoj. Kaže da je rad sa drvećem njegov život.

Rođen je 1964. godine u Bonu, u Nemačkoj. Studirao je šumarstvo i bio dvadeset godina zadužen za oblast pod šumom u Himelu (pokrajina Rajna-Palatinat). Zabranio je korišćenje sredstava za zaštitu bilja i izbacio mašineriju.

Godine 2006. napustio  je činovničko mesto u šumskoj upravi, nakon čega je objavio nekoliko knjiga posvećenih šumarstvu, lovu i zaštiti životne sredine. Volebenova knjiga o tajnom životu drveća bila je bestseler u Nemačkoj prošle godine, a od septembra 2016. godine dostupna je i na engleskom jeziku.

Zbog izuzetne neposrednosti, nemački stručnjak često gostuje na televiziji, ali kaže da ne želi da ga ljudi doživljaju kao šaptača drveću: „Ne grlim drveće i ne razgovaram s drvećem", rekao je za nemački FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung).

O svetu prirode govori s divljenjem, pa čak i čuđenjem, ali ne i sa sentimentalnošću. „Za mene nije pitanje da li treba da koristimo živa bića, već kako da se odnosimo prema njima". Kaže da bi želeo da ljudi smanje potrošnju drveta i više uživaju u drveću, koje naziva „slonovima u svetu biljaka".

Na pitanje ‒  Da li smo izgubili vezu s prirodom? ‒ kaže: „Ne verujem, možda smo se samo malo distancirali od nje zato što su nas naučnici više od 200 godina učili da priroda funkcioniše bez duše." 

Iz knjige napisane sa lakoćom i elegancijom može se saznati da šume nisu kruta i nepokretna bića, već visoko kompleksna i komunikativna bića, samo što su njihove reakcije mnogo sporije no što je to slučaj kod životinja i ljudi.

Volebenova analiza prikazuje drvo kao biće sa osećanjima i karakterom. Kako ističe, biljke i drveće mogu da biraju šta će da rade; mogu da odlučuju, imaju uspomene i čak se razlikuju prema karakteru. „Mogli bismo reći da postoje dobri i loši momci", kaže on. Drveće ima prijatelje, oseća usamljenost, vrišti od bola i podzemno komunicira putem tzv. woodwide web-a.

Bukve i hrastovi obrazuju šume koje žive hiljadama godina zato što se ponašaju kao porodice. Drveće živi u nekoj vrsti plemena i beskrupulozno štiti svoju vrstu, objašnjava Voleben. Duglazija i smreka takođe formiraju čvrste veze među pripadnicima sopstvene vrste. Vrbe su usamljenici. Ni topole nisu društvene, a „breza će uništiti drugo drveće kako bi njena krošnja imala više mesta da se širi".

Gradsko drveće, prema njegovim rečima, liči na decu ulice ‒ izolovano je od ostalih i bori se snažnim korenjem.